JEDNA PESMA ZA PLAKANJE – Slavoljub Jovanović

JEDNA PESMA ZA PLAKANJE Ko ukloni rumenilo sa lica ti veseloga, ko posadi tamne bore, mračne senke pod očima, kud nestade ona žena sa reljefa lika tvoga, sa prolećem u osmehu i videlom u noćima? Ko ugasi grotlo srca i poseče drvo strasti i oduze miris cvetu i pokida svicu krila, ubi pesmu u slavuju … Настави са читањем “JEDNA PESMA ZA PLAKANJE – Slavoljub Jovanović”

Ljuba Jovanović

JEDNA PESMA ZA PLAKANJE

Ko ukloni rumenilo sa lica ti veseloga,
ko posadi tamne bore, mračne senke pod očima,
kud nestade ona žena sa reljefa lika tvoga,
sa prolećem u osmehu i videlom u noćima?

Ko ugasi grotlo srca i poseče drvo strasti
i oduze miris cvetu i pokida svicu krila,
ubi pesmu u slavuju i obori gnezdo lasti?
Šta se zbilo s tobom, mila, da ne budeš što si bila?

Ko to krade suncu boje, da nam zora ne zarudi,
nad kolevkom, kraj ognjišta, da se jutro ne pozlati,
ko uspava mladog lava, da se nikad ne probudi,
i otera belu rodu, da se domu ne povrati?

Ko oglobi deci mleko i mrtvacu večnu kuću
i potkopa iz potaje stablo našeg rodoslova,
ko obrisa spektre boja i sutonu i svanuću
i pred svoje noge prosu kolačiće naših snova?

Tražio sam pravo tamo gde je uvek bilo krivo,
pa ožiljke nosim kao prijateljsko milovanje,
u mrtvom sam telu bio zarobljeno srce živo
u kojem sam odživeo jednu pesmu za plakanje.

(C) Slavoljub Jovanović

KAD ME NEMA, TAD ME IMA – Slavoljub Jovanović

KAD ME NEMA, TAD ME IMA I ako se moje ime nikad glasno ne spomene, i ako se nikad niko za moj жivot ne raspita, kad me svojim tvrdim djonom zbrišu i ljudi i vreme, i tada će jedna pesma sa uzdahom da se čita. Kad u nekoj pesmi spaziš povredjeno jedno srce, sa vremenom … Настави са читањем “KAD ME NEMA, TAD ME IMA – Slavoljub Jovanović”

Ljuba Jovanović

KAD ME NEMA, TAD ME IMA

I ako se moje ime nikad glasno ne spomene,
i ako se nikad niko za moj жivot ne raspita,
kad me svojim tvrdim djonom zbrišu i ljudi i vreme,
i tada će jedna pesma sa uzdahom da se čita.

Kad u nekoj pesmi spaziš povredjeno jedno srce,
sa vremenom što nestaje, kao čiste suze trag,
kad u svome rumenilu dogoreva mlado sunce,
setićeš se da ti neko u životu beše drag.

Iz mladosti prekinute, kroz srce mi iskri želja,
da se vratim svojoj suzi, da otidnem u kraj rodni,
u naselju mrtvih duša, mesto ruku roditelja,
da zagrlim i poljubim onaj hladan kamen grobni.

Kad se licu osmeh vrati, posle suza prolivenih,
dok sa srca mirno skidam onaj teški kamen sivi,
mnogo puta pitao sam: O Gospode, da l bi meni,
da li bi mi isto tako dragi bili, da su živi?

Na listiću svoga veka život piše čudnu priču.
Za sve duše bezimene istorija jastuk sprema.
Pa, neka ti iz života samo dobra dela niču,
zablistaćeš na kamenu, jer te ima kad te nema.

U svečanom onom času, kad zazvoni za opelo,
i onaj će, što me mrzi, kad za ovu novost čuje,
oprostiti što postojah i što imah srce celo,
i onaj će, što me mrzi, hteti da me ispoštuje.

(C) Slavoljub Jovanović