JEDNA PESMA ZA PLAKANJE
Ko ukloni rumenilo sa lica ti veseloga,
ko posadi tamne bore, mračne senke pod očima,
kud nestade ona žena sa reljefa lika tvoga,
sa prolećem u osmehu i videlom u noćima?
Ko ugasi grotlo srca i poseče drvo strasti
i oduze miris cvetu i pokida svicu krila,
ubi pesmu u slavuju i obori gnezdo lasti?
Šta se zbilo s tobom, mila, da ne budeš što si bila?
Ko to krade suncu boje, da nam zora ne zarudi,
nad kolevkom, kraj ognjišta, da se jutro ne pozlati,
ko uspava mladog lava, da se nikad ne probudi,
i otera belu rodu, da se domu ne povrati?
Ko oglobi deci mleko i mrtvacu večnu kuću
i potkopa iz potaje stablo našeg rodoslova,
ko obrisa spektre boja i sutonu i svanuću
i pred svoje noge prosu kolačiće naših snova?
Tražio sam pravo tamo gde je uvek bilo krivo,
pa ožiljke nosim kao prijateljsko milovanje,
u mrtvom sam telu bio zarobljeno srce živo
u kojem sam odživeo jednu pesmu za plakanje.
(C) Slavoljub Jovanović