I sve je kao bez smisla;
Mnogo laži i trača,
svaka reč kao na umoru.
Moj su život samo korov
i drača;
Lek za dušu, ubogu;
Duša je sama.
I da sad umrem,
a ne mogu!
postati svetlost,
a da nisam bio tama.
Аутор: Miloje Đorđić
Zatočena elegija
Dalmacija 2019.
i more sad drema
vetar je negde na vrhu
oko mene ničeg nema
i ne poznajem svoju
svrhu
zatočen na otoku hridi
tom malom
prgavom škoju
samo daleki horizont
se vidi
kao da odnosi misao
moju
daleko što dalje
gde ptice ljube zvezde
gde srećni postoje
gde snovi se
gnezde
u hladnoj duplji
duše moje
***
novembar 2020.
Koraci teški ko olovo.
Čuju se zvona u daljini.
Vetar ne donosi ništa novo,
ostajem sam, sam u tišini.
Ne trebam ništa o’ te,
neka mi bude poslednja pesma.
Varalico, prokleti živote –
i ova mi je koža tesna.
Jesenji cvet
uhvatimo tako čudne dane
i noći kako se jurcaju
čulima
padnemo u nemu raspravu
i nedostajemo se
dok život prolazi
tik do nabujale
reke emocija
koja svojom
obalom od dodira
umiva zgrčena
srca u gomili
strasti
i tako se opet
uhvatimo reči
kao za ruke i vodimo se
smislom i besmislom
kroz zagrljaje
na kiši
a ne kiši
staju sve
daljine i zvukovi
srce je ljubav
sreća i spokoj
na kraju dođu
u naše
nečujne postelje
i čudni dani
se smire
sa zvezdama utihne sve
kad poljubac
za laku noć
poželi nam
dobro jutro
Magija
rađati se i živeti
iz reči u reči
kao crna senka
pod vodom u mislima
samo sam dečak
bez vremena
i sa previše želja
korak nekog
drugog sveta
kroz umove
i vene umirenja
naposletku
mesec je ostavio
bled obris pred vrata
tvoj dah
pomerio je granice
samo sam čovek
ljubavi
iznikao iz vatre
Notes numero uno
oblaci plove
knjige se listaju
na vetru od pliša
somotni plač
napuštenih zgrada
kao urlik ili muk
ptica let se čuje
i bruje kosti tiho
to nebo drema
na tuđem kolenu
od kafe i badema
mašem krilima suncu
Mleko i kosti
majko
tvojoj zemlji je prah
mog kamena s temena
vatra tvog bića
ti si kao munje strah
tvoja je utroba trava
i cvet što se rađa
naopak iz mrtve nade
mojim snom
tvoj sin spava
majko
duhovi noći
krvlju se slade
sa latica tvojih dojki
zadojeni vekovi
u davno stalom satu
na vetru
mog oka
ti koračaš maglom
sopstvenog daha
majko
suza ti kao
reka duboka
tvoje zemlje
tvoga praha
Nesoneti za poneti
Sklopivši oči u dahu;
Jedna je ‘tica prećutno
zatvorila osmeh u prahu –
venama brda u ostareloj nadi.
Ne rekavši ništa, sreća je
samo odnela sebe nebu;
Da reči pevača tamo posadi.
Grad je pokrivio kičmu,
za istinu sklonu padu.
U nemilsot rime i najcrnjih
duša, jezika od čelika –
što miluju kišu mladu;
Neko će sutra
postati i srećnik,
sreća je guba prevelika –
to zna samo pesnik.
Palanačke kiše
Setio sam se davnih kiša,
purpurnih oblaka iza kuće.
U zaboravljenom zagrljaju od pliša,
jeseni me prolaze na tisuće;
Kilometara kao kap sa izvora.
Stvorenja iz stena po meni skaču,
u svetlosti pesničkih bora,
zar njihove oči ne plaču.
U mojoj je ruci druga ruka.
Bez rime, vene posute pšenicom.
Drumovi blatnjavi, puni okuka
ćute pesmom, gonjeni pticom.
Setio sam se davnih kiša,
i pesnika potonulog broda.
Iza kuće, pada noć sve viša –
ćerka mora i milostivih voda.
БРАНКО МИЉКОВИЋ – ПРИНЦ ПОЕЗИЈЕ
“Бранкова похвала свету”
https://brankomiljkovic.com/konkurs/
Извињавам се, свима овде присутним, колегама, што нисам раније поделио ову вест са свима. У питању је песнички конкурс, поводом 60 година од смрти нашег великог песника.
С поштовањем Милоје Ђорђић
Овде је такође, мој рад на конкурсу, ко је вољан да гласа нека изволи.
Унапред захвалан!
https://brankomiljkovic.com/konkurs-pesma/ceznja-se-peva-sama/