Zatočena elegija

                                   Dalmacija 2019.

i more sad drema
vetar je negde na vrhu
oko mene ničeg nema
i ne poznajem svoju
svrhu

zatočen na otoku hridi
tom malom
prgavom škoju
samo daleki horizont
se vidi
kao da odnosi misao
moju

daleko što dalje
gde ptice ljube zvezde
gde srećni postoje
gde snovi se
gnezde
u hladnoj duplji
duše moje

Jesenji cvet

uhvatimo tako čudne dane
i noći kako se jurcaju
čulima
padnemo u nemu raspravu
i nedostajemo se

dok život prolazi
tik do nabujale
reke emocija
koja svojom
obalom od dodira
umiva zgrčena
srca u gomili
strasti

i tako se opet
uhvatimo reči
kao za ruke i vodimo se
smislom i besmislom
kroz zagrljaje
na kiši

a ne kiši
staju sve
daljine i zvukovi
srce je ljubav
sreća i spokoj
na kraju dođu
u naše
nečujne postelje
i čudni dani
se smire
sa zvezdama utihne sve
kad poljubac
za laku noć
poželi nam
dobro jutro

Mleko i kosti

majko
tvojoj zemlji je prah
mog kamena s temena
vatra tvog bića
ti si kao munje strah

tvoja je utroba trava
i cvet što se rađa
naopak iz mrtve nade
mojim snom
tvoj sin spava
majko
duhovi noći
krvlju se slade

sa latica tvojih dojki
zadojeni vekovi
u davno stalom satu
na vetru
mog oka
ti koračaš maglom
sopstvenog daha

majko
suza ti kao
reka duboka
tvoje zemlje
tvoga praha

Nesoneti za poneti

Sklopivši oči u dahu;
Jedna je ‘tica prećutno
zatvorila osmeh u prahu –
venama brda u ostareloj nadi.
Ne rekavši ništa, sreća je
samo odnela sebe nebu;
Da reči pevača tamo posadi.
Grad je pokrivio kičmu,
za istinu sklonu padu.
U nemilsot rime i najcrnjih
duša, jezika od čelika –
što miluju kišu mladu;
Neko će sutra
postati i srećnik,
sreća je guba prevelika –
to zna samo pesnik.

Palanačke kiše

Setio sam se davnih kiša,
purpurnih oblaka iza kuće.
U zaboravljenom zagrljaju od pliša,
jeseni me prolaze na tisuće;

Kilometara kao kap sa izvora.
Stvorenja iz stena po meni skaču,
u svetlosti pesničkih bora,
zar njihove oči ne plaču.

U mojoj je ruci druga ruka.
Bez rime, vene posute pšenicom.
Drumovi blatnjavi, puni okuka
ćute pesmom, gonjeni pticom.

Setio sam se davnih kiša,
i pesnika potonulog broda.
Iza kuće, pada noć sve viša –
ćerka mora i milostivih voda.

БРАНКО МИЉКОВИЋ – ПРИНЦ ПОЕЗИЈЕ

“Бранкова похвала свету”
https://brankomiljkovic.com/konkurs/

Извињавам се, свима овде присутним, колегама, што нисам раније поделио ову вест са свима. У питању је песнички конкурс, поводом 60 година од смрти нашег великог песника.
С поштовањем Милоје Ђорђић

Овде је такође, мој рад на конкурсу, ко је вољан да гласа нека изволи.
Унапред захвалан!
https://brankomiljkovic.com/konkurs-pesma/ceznja-se-peva-sama/