Аутор: poetessa
RELIKVIJA
Sledim let ptica
među zvezdama
Dotičem i Sunce,
prolazim kroz oblake
Takvu sam lepotu
oplakala
dok sam gledala sa zemlje
pre nekoliko
vekova.
SUSRET SA SMRĆU
ONA
SONATA
Plačem jer sam
posestrima kiše
ona pada –
zna
padam i
ja
oblak se grči od nežnosti i sreće
moje srce – od gromova i munje
nema lepše nebe
ske sonate
osim te – za
ružičasti
kraj
ritam osluškuje – i ti, majko, da?
ZABORAV
Nećeš me videti
ali biću tu
Nećeš me ni čuti
ali ostaću
Na me nećeš misliti
ali osetićeš bol
Nećeš znati odakle
ali ja ću plakati
Kada svane
gavrani će graktati:
Zaborav ne postoji
HAIKU —– Marina Adamović
https://docs.google.com/document/d/1L-i0dehhVrhImrF5wUm1GZUM9-9Ce1V77NSIsEYR9P0/edit
TIŠINA — Marina Adamović
Dugo ćutim dugo dugo
dugo
a koliko treba semenu
da postane biljka?
a biljci da odluči
divlja il’ pitoma?
šta ako progovorim?
šta?
bodlje i noževi
skočiće na mene
– davno sam nikli
kron luzera
evo krvi
i kapi tišine
a ona?
nema nam splava
dakle
pesma se ne izgovara
ko će sa mnom ćutati?
mislim –
sa pločom od kamena?
NAKON PONOĆI – Marina Adamović
Postaću svesna smrti
kad joj se
najmanje
nadam
Šta će mi život
koji ne može biti srećan,
ni lep, ni miran
– čeka samo na
smrt?
Šta će mi uopšte svest
koja će skončati
sa mnom?
Sada sam svesna života
jer umirem
IGRAONICA – Marina Adamović
Rođena je kristalnoljupkog meseca jula 1975. godine, zabeležene podebljanim ciframa. Medicinski tehničar je došao da poslovno saopšti njenoj majci kako je dobila devojčicu sitnu, ali zdravu. Majka je bila veoma osetljiva na nedovoljno poznate osobe i mesta boravišta. Zbunjeno je gledala u tog čoveka, zatim u zidove bolničke ćelije. Želela je svoje dete, ali nije znala kako i kada će ga videti.
Beba je ćutala među drugim bebama i odmah se moglo primetiti da je različita. Ostale su plakale kao dokaz da su žive, a ona se već tada plašila javnih dokazivanja.
Dočekala je trenutak zagrljaja majke, napućila usta, ali nije htela ni gram mleka da isisa. Bilo je dovoljno slušanje otkucaja srca uz koje je provela devet meseci.
Dani su tekli kao hrana i beba je rasla poput oblaka – od snage južnog vetra.
Nakon par meseci, zgrabio ju je veliki kašalj. Majka je mislila da će umreti. Sedela je kraj nje ne odlazeći ni do kupatila. Držala je šolju vode iz koje je malo pila (da se ne bi uspavala), a malo gurala tri prsta i brisala čelo čeda. Čedo nije umrlo.
Onako tiho i lagano, preživelo je okrutnu igru prirode.
Dešavalo se od tada da joj je život visio o koncu još nekoliko puta do polaska u školu. Tada je ojačala i pokušala da sa osmehom deli učionicu sa sličnom decom (iako je imala majčine gene – samo mi poznati i rođeni mogu čuvati leđa)
Međutim, pet godina pre njenog rođenja, čudnog dana pretamnog decembarskog jutra, došao je na svet njen voljeni brat. Majka je bila fizički ugrožena njegovim đavolskim probojem puta, ali, eto, najugroženiji oporavljaju se jačinom srčane volje. Dakle, u kući je imala još nekog svog.
Kako je napunila osam godina, on ju je zagrlio i predložio da se drugačije igraju.
(Da, bato, ja ne mogu bez rođenog.) Bata ju je stavio u krilo i počeo priču o lepim osećajima. Slušala je i kopala po glavi šta treba odgovarati.
„Idemo napolje da beremo cveće?“
„Ne, dušo, ne, možemo i ovde.“
Čekala je i dočekala. Bata joj je uvukao ruku ispod suknjice. Rekao je da se danas tako sva deca igraju. Pogledala je na vrata i htela da istrči, ali on se nasmejao: „stvarno, Sunce, to je divna igra…“