u modri beskraj u kojem
ne diše zemlja
uramim zatišja
zimskoga dana.
pod granama brijesta
u drvoredu usamljenih
toplinom snjegova
ogrnem se.
ne igram se privida
prizivam omamu
da sa njom molim
ravnodušje iskona.
dok plove obzori
uramljujem zalaske sunca
da me ne dotakne težina
šumora nad gradom
da me mimoiđe otkucaj
procvjetalē hadske krvi
plač kolijevke i sklad
od prvog sjemena
do zadnjeg ploda.
dok lije blagost i ljubav
zasadit ću snove
ostati dah drvoreda
pod hladnim mjesecom
dok diše zemlja.
(Прочитано: 95 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.305.769 пута)
