ZA ISTIM STOLOM…. Još se ne zna u kojoj birtiji beše ovog sveta, al’ istina je ,sećam ih se, za istim stolom… Dve dame,rekla bih od dobrih sijaset leta, vidno umorne behu,a napolju oblaka prolom…. Čim stupih tada za postavljen sto, čuh,u kutu, što naručen beše, za neke zvanice druge: „Dajte amo, te … Настави са читањем “ZA ISTIM STOLOM……Aleksandra Mladenović”
ZA ISTIM STOLOM….
Još se ne zna u kojoj birtiji beše ovog sveta,
al’ istina je ,sećam ih se, za istim stolom…
Dve dame,rekla bih od dobrih sijaset leta,
vidno umorne behu,a napolju oblaka prolom….
Čim stupih tada za postavljen sto, čuh,u kutu,
što naručen beše, za neke zvanice druge:
„Dajte amo, te trpeze! Donesite i meku i ljutu,
sa dušom za predjelo, sa prelivom tuge..“
„A za mene isto, al’ sa kremom od radosti!
Nek’ je slađi, dajte, one najslađe vrste!“-
Sve s pogledima prekim i silinom nežne jarosti
dok duvaše, uz drhtaje, u modre ledene prste…
Ne sećam se samo koja stiže ranije do stola
kad uđoh, već behu skupa, tu, u polutami….
Možda baš dama sa blatnjavim rukavom od bola
il’ gospođa draga sa plastičnom ružom u marami….
K’o bih mog’o znati reči što međ’ njima behu
dok sladiše se do kasno sa predjelom sočnim…
Čekah da vidim šta ubija me u njihovom smehu
golica mi maštu i trne razum mukom bezočnim…
Došapnu mi, :“Uz dušu i čaše suza i krvi ispijaše“,
ona draga muza što dade im od gozbe, te svete…
Pogledom me krznu dama, pa mi kaplje izbijaše
otkapaše pesme niz obraze, te zaplakah k’o dete…
Shvatih tada, da na stolu im ležaše duša moja,
nidočija drugo, umoru, zalogaj im beše mio…
Ustadoh iz kuta, bežajući, sva od hladnog znoja,
utrnuta slikom pred očima događaja što se zbio….
Po pločniku otočio mi se život u razlivene boje,
ulična me staza vođaše ,ah, do lažnog bestraga…
Pogledah u čudu , pred vratima, gle,već stoje,
dve dame za isti stolom, sada, ispred moga praga…
Još ne zna se u kojoj zabiti beše ovog sveta,
al’ istina, sećaću ih se, u tom kutku tamnom…
Vremešnih dama od svojih , dobrih, sijaset leta
pod ruku, niko do sreća i tuga,……sa mnom…..