…i naiđu tako
neki dani beskrajno tihi
usamljeni u vrevi života
u kojoj riječi zamiru
bez značenja i tona
bez i jednog smišljenog sloga…
…i zamru u prvoj zvijezdi
na još plavetnom nebu
odnoseći sa sobom trun nadanja
rođenog u već davno prošlom jutru
smirujući krik padajućom tamom
i gubeći se kroz Mliječni put…
..i naiđu tako te ćutljive zore
što sviću sa vjerom u nešto
nešto što osta zapisano u noći
koja već odavno se zove prošla
i koja ponovo neće na prozor doći
ostavljajući za sobom trag nemoći…
..i zamre riječ na usnama nijemim
dok grudi nekakav kamen pritiska
sve se u farsu pajaca pretvara
i komično lice tužnog klovna
jedna suza crna i teška boji
tonove bez teksta i slike bez boja…
(Прочитано: 58 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.293.376 пута)