PLAVA POLJA-Miroslav Krnjeta

Tamo gde završava šuma
na obodima zelenih bregova,
počinje sunčanih polja ravnica
tu je mirnih vetrova granica.

Polja puna glasova života
hrani ih bistro plava reka
krasi ih neodoljiva lepota,
gledaš san sa travnatog jastuka.

Sa reke milujući povetarac
nosi sunčanim poljima plavi čamac,
seje poljima plavo seme
farba travu,vrbike,ciklame.

Valja se ravnica daleko
plava trava leluja vijori
kroz polja potok žubori,
cveće se šarenim haljinama šepuri.

Svaka travka ima posetioca
u goste prima armiju skakavaca,
igra pčela i bumbara oko cvetnih tučaka
od jutra do mraka ne jenjava pesma cvrčaka.

Kroz vrbik proviruje snop sunčevog zraka
dodiruje plavu reku,riba se praćaka,
mali rak traži hlad pa se skriva
a u polju senica se travom umiva.

Sve se plavi,biljke bujaju,
poljski vetrovi sviraju simfoniju
livade suncem ozarene pevaju,
a u predvečerje horovi mirno utišaju.

Kakva lepota na horizontu
u smiraj dana polje i nebo se dodiruju,
zalazak sunca je kruna plavom zlatu
slike polja nezaboravni prizor srcu daruju.

Zaista treba plava polja videti
plavu travu,bistru reku,vrbike,
proći predele travnate egzotike
i u duši pesmu bujnih polja osetiti.

TRENUTAK U OBLAKU-Miroslav Krnjeta

Moglo bi se reći još jedan običan dan,sve je počelo rutinski.
Popio sam jutarnju kafu,obavio po kući šta je bilo potrebno,otišao u prodavnicu i završio trening.
Onda počelo sve lagano da se dešava kao u filmu.Nisam bio preterano nervozan,uznemiren ili besan
više sam bio umoran,iscrpljen od loših misli i emocija koje su mi izazivale te misli i od neprespavane noći
jer sam zaspao tek pred zoru zbog misli i unutrašnjeg nemira.
Otac je od jutra pokušavao da uspostavi komunikaciju sa mnom,da mi nešto kaže,više puta sa različitim temama ali ja sam sekao razgovore sa kratkim odgovorima i tako stavio do znanja da nisam za razgovor.
Pitao me posle nekog vremena da mu na računaru pustim diskove na kojima se nalaze njegove pesme i  knjige,što sam i uradio.Počela je po glavi da mi se mota misao zašto danas baš dolazi sa knjigama,
da li treba da pišem,da li je to neki signal.Danima nisam ništa napisao a tek sam počeo da pišem,pesme mi stoje započete i nesređene na polici mesec dana,posle tolikog zaleta i inspiracije stao sam jer sam danima bio u lošoj fazi i mislio kako je sve besmisleno.
Rešio sam da izađem napolje obzirom da je bilo lepo vreme za mesec januar i prošetam do crkve.
Zaboravio sam da napišem,da me je pre podne zvao prijatelj i pitao za ribu koju imam viška u zamrzivaču
a koju niko ne jede,ako mogu da je donesem do kluba na dunavu da je peku za badnje veče i pozvao mene i brata na doček božića.To je u meni probudilo lepe emocije i želju za dobrim delom.Pokloniti i odneti ribu ljudima koji čekaju božić uz druženje,priče,dobru energiju je jako lepo i taj poziv prijatelja sam doživeo
kao nešto pozitivno i kao vrstu misije za badnje veče,video sam svrhu,moj udeo u dočeku božića.
Da se vratim šetnji i odlasku u crkvu.
Dok sam išao prema crkvi,imao sam neobična osećanja,vazduh je mirisao umirujuće osetio sam neobično
svetlo januarskoga sunca koje me je prosto vodilo van trenutka,okruženja,kao da sam lebdeo iznad svih briga,problema,sadašnjosti i sveta oko mene.Posle dugo vremena bio sam siguran da će sve biti u redu,
nestalo je očajanje,strah,nesigurnost,nemir i mnoge loše misli koje me prate i jure već duže vreme.
Osetio sam da je sa mnom neko mnogo jači,viša sila,bio sam svestan a tako smiren i spokojan da sam
mogao leći na lupu i zaspati,koliko sam se osećao bezbrižno i sigurno.Nisam mislio uopšte kao da sam se
isključio iz zemaljskog sistema,slično osećanju kada izađete iz vode u vrelim letnjim danima kada legnete na plažu i sunčate se,tih prvih par minuta sunčanja dok se ne osušite,taj osećaj toplote dodira sunčevog zraka.
Odsutnost od svih zemaljskih stvari,bola,patnje,samo mir i ja u tom trenutku,neopisiva opuštenost uma,tela,duha.Nikada tako nešto nisam osetio i doživeo u takvom stanju mira bez euforije radosti i energičnog poleta koje je gorivo za pogon čoveka podstrek da se krene dalje.Sada posle ovog iskustva
mislim da je greška juriti euforična osećanja sreće,radosti,zadovoljstva koja kratko traju pa ih jurimo
i čeznemo za njima,već su mir i spokoj,stanje opuštenosti,smirenosti put ka trajnoj sreći i rešenje
mnogih životnih problema.
Koračao sam lagano,smireno,svi moji pokreti su bili ujednačeni,u ritmu sa osećanjima i totalnoj opuštenosti
kao da nisam hodao nego lebdeo iznad asfalta.Pošto sam temperamentan čovek,brz po svojoj prirodi nisam
mogao da prepoznam samoga sebe.Gde su nestali oni brzi dugački koraci i energični pokreti ruku i uopšte
celog tela.Prvi put sam išao u crkvu sa takvim mirom i fokusiran na cilj,nisam išao kao prebijena mačka
i nemirna duša rastrzana brigama i problemima vukući se umorno po putu,ili pun besa nervozno žureći
do cilja ne primećujući šta se oko mene dešava i gde se nalazim.Koliko sam puta otišao do crkve ali nikad
u ovakvom stanju.
Kada sam stigao ispred crkve sve je bilo drugačije,krst koji sam mnogo puta video sada mi je bio mnogo bliži
očima i mnogo realniji,kao da sam gledao kroz njega ranije kada sam stajao ispred crkvene porte a ne u njega.
Prekrstio sam se i otvorio vrata od crkve,ruka je lagano,smireno,otvarala vrata,gledam u ruku a ne osećam pokret kao da nije moja ruka,nije mi jasno šta se dešava ali sam apsolutno smiren i prepušten stanju u kom
se nalazim.Ušao sam u crkvu i krenuo da kupim sveće,dok sam čekao red gledao sam crkvenu literaturu i vuklo me je da kupim jednu knjigu,u tom trenutku za oko mi je zapala knjiga sveti Serafim Sarovski i rekao sam sebi da ću kupiti nju i još neku kada krenem iz crkve kući.Stao sam ispred ikone,čiste misli i molitva mirnog srca,opuštenog tela apsolutno fokusiran na obraćanje Gospodu,svecima i sili nebeskoj.
Osećao sam nevidljivog prijatelja kome mogu beskrajno da verujem,pred kojim nema tajne,sramote,stida,
koji neće da me grdi,osuđuje,izlaže ruglu ogovaranja,koji me stvarno poznaje sa svim mojim manama,vrlinama,grehovima,sa celokupnom životnom pričom i koji me bez obzira na sve nikada
neće izdati i ostaviti.Kakav istinski doživljaj crkve,moje molitve i smirenosti sa osećanjem tople sigurnosti u
tom trenutku.Gledao sam ikone nekim drugim do tada meni nepoznatim očima sa jasnim i kratkim molitvama.Tišina i blago svetlo unutar crkve koje je osvetljavalo ikone je dalo celom iskustvu još jači
doživljaj.Kada sam završio sa celivanjem ikona i kada sam se poklonio Gospodu i svecima krenuo sam da kupim knjigu.Kao što sam rekao kupio sam svetog Serafima Sarovskog i tražio još jednu,pogled mi se zaustavio na poukama starca Siluana o kome sam puno čuo na tv emisijama i nešto malo pročitao o
njemu.Odlučio sam da kupim te dve knjige i krenem kući.Mislim da nije bila slučajnost da kupim
baš te knjige o čemu ću kasnije pisati.
Na putu do kuće doživljaj se nastavio još dublji i lepši.Gledao sam u nebo i uživao u prizoru,
oblaci su bili sivi a preko njih su se razlivali sunčevi zraci koji su dali novu boju oblacima,
neku sjajno sivu boju a ne onu tipičnu za ovo doba godine tmurno sivu depresivnu.
Gomilali su se kao vagoni jedan za drugim i razbijali kada bi se nagomilali,sa naletima sunčeve
svetlosti koja je prodirala kroz njih a onda im davala čarobnu sivu belinu.Osetio sam toplinu
sunčevog zraka na licu što je neverovatno za januar.Posmatrao sam tu borbu nijansi,rađanje
neobičnih boja na nebu,nisam spuštao pogled na zemlju,bio sam opčinjen,hipnotisan,
ne znam kako sam hodao išao pravim putem.Ptice su cvrkutale iz okolnih parkova,nisam mogao da verujem
kao da sam u rascvetalom maju u prolećnoj šetnji.Počeo sam da udišem duboko vazduh prepuštajući se
osećanjima,jednom rečju da uživam.Uživao sam u lepoti prizora,neobičnoj tišini,cvrkutu ptica koje sam
izgleda samo ja čuo jer sam hodao pored saobraćajnica i zgrada.Pomisli sam Gospode kakva slika,kakav mir u meni,da li je moguće da doživljavam ovako nešto u apsolutnoj smirenosti i kako to da me ništa ne interesuje
osim tog osećanja neopisivog mira.
Kada sam bio blizu kuće spustio sam glavu i pogledao ka horizontu,prizor koji sam mnogo puta video,
zlatna boja prelivala se preko granica zemlje i neba ali ovaj put mi je to bilo kao da sam se rodio i prvi put vidim tu lepotu,sreća kao kod malog deteta.Lagano su se oblaci sve više gomilali i na kraju zaklonili sunčevu
svetlost,ali nisu bili crni čak ni sivi već neobično tamno beli i bacali su neki sjajni odraz po zemlji.
Taman kad sam stigao do zgrade ta igra svetlosti i boja na nebu je prestajala ali emocije su ostale
u meni,osećanja mira,smirenosti,sigurnosti me nisu napustila.Svi problemi,sve brige,osećanja uznemirenosti
straha,besa,konfuzije u glavi su u tom trenutku isparila odnešena su kao rukom.Stara izreka kaže posle kiše
dolazi sunce,dugo sam čekao sunce ali je došlo.Mnogo sam čekao takav trenutak,trebalo mi je olakšanje,
malo mira,da predahnem posle toliko iscrpljujuće borbe,lošeg raspoloženja,teških misli,nemira i mnogo
drugih loših stvari.
Treba mnogo strpljenja i mnogo treba da se tereta istrpi i olakšanje dolazi u nekom obliku kojem ne možemo
da predvidimo.Tako pišem a nestrpljiv sam i temperamentan,znam to sada kao što sam znao i onda,
ali kad dođe nevolja,borba,ja u vatru padam i kroz vatru hodam.Možda me Gospod uči trpljenju i strpljenju
na ovakav način jer sam tvrdoglav čovek,možda moram proći kroz oluje da bi shvatio šta je mir,možda
mi Gospod kroz vatru pokazuje šta je strpljenje i smirenost.Ne znam,nemam odgovore ali znam da ovaj
događaj nije slučajnost i da je stigao u pravom trenutku.Nisam dobio sedmicu na lutriji,nisam dobio
dobro plaćen posao,nisam rešio ništa materijalno,mnoga pitanja od životnog značaja nisam rešio u tom
trenutku.Dobio sam mir koji mi je bio potreban,dobi sam nevidljivi osećaj sigurnosti koji mi je tog trenutka
rekao-ne boj se ja sam uz tebe sve će se dobro završiti.Neobično iskustvo za mene i tako nešto nisam doživeo
ranije.Vrlo interesantan dan i rasplet u njemu,ali da se ovo nije desilo ne bi ništa napisao.
Nadam se da će mi sunce zasijati i na drugim poljima i da će kiša konačno bar na trenutak skroz prestati.

SLAVA GOSPODNJA-Miroslav Krnjeta

Sevaju munje gromovi udaraju
nebo se cepa od moćnog glasa,
pomeraš planine podižeš vode
svetlost slave silazi
sa visokih terasa,
objavljuješ slavu Gospode.
Od sile zvezde padaju
pokazuješ blistavu snagu
od straha sve što živi
spušta glavu.
Moćna je ruka cara vasione
daje život,ruši faraone,
sve drhti od desnice tvoje
carevi silni,najveće zveri,
srca muk svi se boje.
Poklonimo se Gospodnjoj slavi
molimo nebeskog cara
da nas izbavi.
Slava Gospoda na nebu
slava Gospoda na zemlji,
zahvalimo braćo na hlebu
zagrlimo svetlo ljubavi prijatelji.
Slava Gospoda na moru
i u potoku koji žubori,
jer On ruši goru
daje svetlo zori.

Davide care izrailja
Božiji čoveče,
lepotom psalmova izobilja
molio si pesmom izbavitelja.
Čuješ li svete,
čuješ li meseče,
Davidovu hvalu koja
večno teče,
od koje zvezde i poljska trava
poznaju šta je Gospodnja slava.
Velik si sveti Gospode
tvojoj slavi horovi pevaju ode,
niko ne vide tvoga lika
nedostižan je za običnog smrtnika.
A ja običan prah,grešna zemlja,
osećam svetlu slavu buktinje
kad pogledam krošnje rascvetale trešnje.

DUNJE NA ORMARU-Miroslav Krnjeta

Stara drvena kuća
oko nje stabla voća,
okružena šumama i poljima
prirode umirujućim prijatnim mirisima.

Sećam se bake stare
njenih tankih naboranih ruku
kako polako dunje bere,
stavlja u maramu vezanu o struku
nosi ih preko praga
i ređa na starinske ormare.

Zimi kad umorni domaćini legnu
čuje se peć kako pucketa
dunja u toplom ambijentu cveta,
širi mirise blaženog spokoja mira
ploviš zadovoljan ka najslađem snu.

Te žute dunje na ormaru
kako su radovale malog dečaka,
neću zaboraviti mirise u drvenoj kućici
i baku staru.

I danas kad me dirne miris dunje
srce zaigra seti se detinjstva
slike bakinih ruku,dunja na ormaru,
radoznalo vesele igre u starom voćnjaku.

JULSKA NOĆ-Miroslav Krnjeta

Letnje Zemunsko veče
zaljubljeni piju vino
Dunav mirno teče
srca im trepere predivno.

U maloj kafani
na širokoj stazi
on je pogledom mazi
ona ga lepotom hrani.

Noćna Dunavska idila
spojila nas mila
kapi nektara osećanja boje
vino i muzika zvezde broje.

Vino i sveća na stolu
oči pune sjaja
stapaju se duše na ljubavnom molu
zaklinju se do kraja.

Prolaze stari alasi
zaljubljeni se gledaju
vino vatru ne gasi
srca im se spajaju.

Veče klizi u noć
zagrljeni pesme pevaju
vino pokazuje emotivnu moć
prvi dodiri padaju.

Gardoš svetli i gleda
zagrljaje,nežna milovanja,
dodire usana,istog srca pobeda,
uz čašu vina obećanja.

Letnja noć staje
vatromet poljubaca u ponoć
vino čaroliju daje
večno ostaje julska noć.

IZ OHRIDSKOG PROLOGA EPISKOP NIKOLAJ PESME-Miroslav Krnjeta

Oko što sve vidi,uho što sve čuje,

s putnicima svima i svuda putuje;
Ne menjajuć mesta na svakom je mestu.
Gde s’ vrlina mesi,On je kvasac u testu,
gde se svetlost ište,On sam sebe daje,
gde se pomoć viče,On ne izostaje.
Tiho i nečujno al’ uvek u vreme
On stigne da požnje,i da baci seme,
stigne da nakara,stigne da nagradi,
mladog da ostari,starog da podmladi,
da oplevi,skreše,i pogladi voće-
svud stigne gde hoće,svud stigne kad hoće.
Gde god samac misli,gle,On osluškuje,
gde dvojica zbore,On k’o treći čuje,
tkalja gde tka platno,On joj konce broji,
vasionsko tkivo u pameti kroji,
o ko će mu znati stope i korake?
Ko mu prebrojati pute i konake?
Večan i besmrtan,trojičan i jedan,
u besputnoj mreži vasionskog tkiva
nevidljiv i vidan ma od kuda gledan
On pute proseca i pravce otkriva.
U besputnoj mreži On sve staze gleda,
i nijednom mravu zalutati ne da.
Mislima o njemu Jevtimije sveti
osamdeset leta na zemlji posveti.

VITEZ KRSTA-Miroslav Krnjeta

Nije oklop i koplje njegov sjaj nego čistota srca milostivi otkucaj, nije mač oružje koje seče nego more vrlina koje srce pokreće. To je čovek koji ruku pruža njegova duša je procvetala ruža, ne seče glave radi slave oštricom seče ropstva okove. On živi da služi,da voli, gladne i bolesne na leđima nosi, posti i … Настави са читањем “VITEZ KRSTA-Miroslav Krnjeta”

Nije oklop i koplje njegov sjaj
nego čistota srca milostivi otkucaj,
nije mač oružje koje seče
nego more vrlina koje srce pokreće.

To je čovek koji ruku pruža
njegova duša je procvetala ruža,
ne seče glave radi slave
oštricom seče ropstva okove.

On živi da služi,da voli,
gladne i bolesne na leđima nosi,
posti i Gospodu se moli
za brata nevoljnika ako treba
i prosi.

Umesto rubina i safira
put poniženja i stradanja bira,
vitez u službi svetog krsta
ne ljubi smrtniku prsten malog prsta.

Služi slabima,nema mermerne dvorce,
kuća mu je nežno srce,Hristovo lice,
vodu utehe daje odbačenima
namučene čini osmehom ozarenima.

Bolesnima,i rukama i rečima vida rane
siromasima daje srce poput hleba
ne izdaje ljubav u crne dane,
to je put zemaljskih vitezova neba.

Smrt za ljubav je pobeda
život u slavi i zlatu je kamena beda,
slatke mreže slasti,strasti,
put obmane i propasti.

LJubi bližnjeg svojega kao samog sebe
zapovest i zakletva kojom dušu vode,
ljubi Gospoda boga svojega
životna misija do konačnog brega.

Ne zavodi ga zlatna hrpa
već zakletva i ruho od krpa,
želi raspeće i muke krsta
svetli vitez Gospoda Isusa Hrista.

IMA LI SVRHE-Miroslav Krnjeta

Živote maglo nepoznata lepoto ko sam ja čovek ili blato, šta je cilj koja mi je uloga jesam li soko ili lutajuća spodoba. Kako pronaći brod istine otkriti svetle vrline kad me lome surove hridine. Kako dospeti do prve iskre do točka koji pokreće vatre, kako ostvariti san kada lutaš kroz prazan stan. Lako je … Настави са читањем “IMA LI SVRHE-Miroslav Krnjeta”

Živote maglo nepoznata lepoto
ko sam ja čovek ili blato,
šta je cilj koja mi je uloga
jesam li soko ili lutajuća spodoba.
Kako pronaći brod istine
otkriti svetle vrline
kad me lome surove hridine.
Kako dospeti do prve iskre
do točka koji pokreće vatre,
kako ostvariti san
kada lutaš kroz prazan stan.
Lako je rođenima na krovu
biraju ponor ili zvezdu novu,
mi rođeni u korovu
lovimo sudbinu kroz gustu travu.
Ne razumem kakav je život cirkus
koji je u stvari pravi kurs,
lomiti i gaziti
ili paziti i maziti.
Kad si dobra vila
lepo je i od sreće poletiš
a onda padneš slomiš krila,
ako si gad osuđen si da patiš,
koji je put pravi
gde je cilj i gde su svetla.
Ako sam cvet
zašto ne procvetam
i bojama ulepšam svet,
ako sam korov
neka me voda odnese u zaborav,
ovako večni pupoljak
koji čeka svoj trenutak.
Čudan je životni status quo
nisi ratnik a nisi ni skvo,
nit si voda nit si vino
zamrznuti špricer
pogubljeni ker
stojiš i gledaš
gde si života dolino.
Možda je život ruski rulet
neko pliva i tone
a neko nađe zvezdani let,
možda je život samo pitanja
bez konačnog odgovora
jedna obična prazna putanja
kao voda mrtvog mora.
Možda je sve monotona rutina
spavaš,radiš,jedeš,brbljaš,
kao obična životinja.
Ali gde je moja planina
cilj do vrha,smisao postojanja,
srca sudbina.
Vrti se neprestano
nepoznata zemaljska predstava,
vrhunsko lutanje i potraga
koja je tvoja uloga.
Lepo je živeti,zaista lepo,
ali ne kao ranjeno pseto
nisam svraka koja kljuca mrve
pitam se ima li cirkus svrhe.

SVETI JOVAN KRSTITELJ-Miroslav Krnjeta

Život sveca ravan anđelima postom i molitvom u pustinji borio se sa demonima. Govorio sa nebeskim silama plamteo ljubavlju prema gospodu poput serafima. Odbacio zemaljsko ruho,božije otpadništvo, izabrao čistotu,mučeništvo,isposništvo. Iskušenja,glasovi,okrutna samoća, pobedio je slasti zemaljskog voća, nesalomive vere srcem lava znao je šta je Gospodnja slava. Na kiši,suncu,bos i gladan nije očajavao mirno je čekao … Настави са читањем “SVETI JOVAN KRSTITELJ-Miroslav Krnjeta”

Život sveca ravan anđelima
postom i molitvom u pustinji
borio se sa demonima.
Govorio sa nebeskim silama
plamteo ljubavlju prema gospodu
poput serafima.
Odbacio zemaljsko ruho,božije otpadništvo,
izabrao čistotu,mučeništvo,isposništvo.
Iskušenja,glasovi,okrutna samoća,
pobedio je slasti zemaljskog voća,
nesalomive vere srcem lava
znao je šta je Gospodnja slava.
Na kiši,suncu,bos i gladan
nije očajavao mirno je čekao
zapisani dan,
grmeo je na zemaljske strasti
pozivao na spas,prao duše od propasti.
Predao se božijoj volji
pozivao na pokajanje život bolji,
hodao stopama Gospoda
pozivao grešne gde je sveta voda.
slavoljublje,srebroljublje,poroke,
neprijatelje srca ognjenom vodom čistio,
propovedao zakone starozavetne proroke
put za dolazak mesije pripremio.
Božijoj volji služio znao misiju
krstio na jordanu čekao mesiju.
Poznao je u reci jordan Hrista
verno srce videlo svetlost blista.
Na Bogojavljanju trojici svedoči
sa neba čuo oca reči
belog goluba duha svetog lebdi
jagnje božije sina u vodi.
Jevanđelje krenu sa reke jordan
kršteni Hrist propoveda,
ljubav dolazi,ljubav je pobeda,
primite je ne čekajte sudnji dan.
Zle sile kroz okrutne ljude
okovaše ga da mu sude,
pred očima razvratnih vladara
greh je što svetlu istinu izgovara.
Okrutni Irod glavu mu odseče
zavet ispisan krvlju Jovana preteče.

CRNE ŠUME-Miroslav Krnjeta

Tajanstvene crne šume zatvorile prolaze maglom straha zlo jezdi talasima vazduha guta nezvane goste. Leže kao utvare pored druma u senci sunčanih zelenih šuma, tu nema sunčevog zraka to su prostranstva mraka, zaobilaze ih boje duge gube svoje šarene pruge. Nema sveže zelene boje nema prolećnog lista, mračne sile crno lišće kroje zlih vetrova je … Настави са читањем “CRNE ŠUME-Miroslav Krnjeta”

Tajanstvene crne šume

zatvorile prolaze maglom straha
zlo jezdi talasima vazduha
guta nezvane goste.
Leže kao utvare pored druma
u senci sunčanih zelenih šuma,
tu nema sunčevog zraka
to su prostranstva mraka,
zaobilaze ih boje duge
gube svoje šarene pruge.
Nema sveže zelene boje
nema prolećnog lista,
mračne sile crno lišće kroje
zlih vetrova je ovde pista.
Nema pesme ptica
samo tamna sumaglica,
mrtvu tišinu bez zvuka
prekida zov sovinog huka.
Na zemlji rupe crne vode
crne grane na trulež smrde
prave sablasne neprohodne tarabe
hvataju život dušu grabe.
Gnevno drveće crni fijakeri
voze pravo u čeljusti zveri,
do srca tamnog bunara
gde strah dušu razara.
Pokrivene velom misterije
satkane od crne materije
pune ste jaruga zla
mračnih prolaza avetinjskog tla.
Crne šume nevidljive sablasti
luta vama nepoznata tama,
nema života,nema svetlosti,
ovde strah i jeza
kidaju kosti.
Mnogi su stazama magle zalutali
i zauvek u čeljusti šume nestali.