Zastanem na trenutak
Okrenem se i razmislim
Kako je ovaj svet postao ovako surov?
Covek bez noge, nije razlog za smeh.
Dete bez majke, to je već greh.
Zašto smo tako postali oholi, gordi, ljuti?
Pa nisu svi putevi Boziji tako kruti.
Ima nečeg lepog jos uvek. Jedan osmeh je dovoljan dnevno da nam popravi dan, umiri san i rastereti dušu.
Molitva, raj i spas.
Apsolutno za sve nas.
Moramo imati vere, niko za nas sreću ne bere. Moramo je dosegnuti sami, da nam uzalud ne prolaze dani.
Verujte, volite i cenite druge, da vam u zivotu sve dobro bude.
(Прочитано: 50 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.292.984 пута)