U tom stranom gradu, široke su, bučne ulice,
raskošni, blistavi bulevari.
Novi hoteli posvuda niču, sjajni;
zjape u visine ko planine, hoće da zakrile sunce!
Lako se prepoznaju ljudi sa novcem,
ali tvrdim i okorelim srcem.
Možda nedostaju još dva – tri hotela lepa,
za ljude plitkog dzepa.
Diskoteke i klubovi zaglušujući, krcati …
Muzika krešti, rulet se vrti.
Ujutro, kad voz uz škripu stane na poslednjoj stanici,
u gomili izlaze samo povijeni, sumorni radnici.
Rano, još pre zore će ih zaposliti na brodu,
da nose tvrde vreće dok sanjaju slobodu …
Brodovi kreću, pošto se smiri dan
a nad luku se nadvije gusta, tužna tama…
Nečujno zaplove u daljinu privučeni moćnim pučinama.
Tad mi ostajemo, često i dugo u mislima
sa napuštenim lučkim radnicima;
da sa hladnog kamena praznog pristaništa,
ispraćamo lađe ponosne.
Ruku praznih i dzepova, posmatramo kako zamiču,
ne znajući šta odnose, odnose..?
Kad nemamo skoro ništa …
Iznenada u blizini srca, počne snažno da izbija,
podmukla i živa tuga, zvana nostalgija.
U moćnom, večnom gradu, pijanom bogatstvu i sjaju,
saznasmo u trenu: brodovi odnose naše živote,
na njihovom već kraju..!