za M . V.
Želiš da te staza
nekamo odvede
plovio bi
a u oku ti crni
čokoti daljinā, rane
čije si zarastanje
davno zaboravio
Plovio bi. Nečujno
dovikuju šetnje
Cvjetaju ruže efemerne
u njihovu snu
ne možeš zaspati
Glatkim bi želio morem
bonacom što čeka
u zavjetrini od srebra
ali obala je zaboravila
šumor buđenja, hrapav je
kamen u njenim grudima
Kopnom života bi želio
preko iscrtanih granica
zakone minskih polja
izbrisati
ali još su nijemi koridori
još nisu iskovane novčanice
da jednako sjaje
svim plemenima
naše bratoubilačke epohe
naše veleumne generacije
Jednog si, kažu blagog
devetnaestog februara
već bujao, već pupao
S nekim si se
julskim kalendarom
bacio u buktinju
da bi slušao uzlete
one neizgubive
i zlatne vatre
poslije rođenja
Da bi zaboravio
cupkati u mjestu
i samo žuboriti
u laticama
cvijeta grimiznog
u lancima uma
