Nikada niste željeli znati kako brzo se ugljeniše
magičnost prijeđenog
Iza ponositog koračanja žurno ste ostavljali
sve neraščešljane noći i neraspleteno
tlo pod nogama
Nikada niste željeli znati
kako sve brzo vene između želje i kobi
Nikada niste zastajali pred sobom
dok su truli postamenti ljudske
nepotrošive pomame (ispod kojih se guta
blaženstvo virtualnih svjetova)
„štancali“ sumorne pijedestale
kljukajući vas iluzijom uspjeha
Nikada niste naprezali ni um, ni vid
gledajući na svijet sa žutila naslovnicā
za kojima se rijetki osvrću u trci
za opstankom
Zastanite na tren i oslušnite
kako u prozoru zime otkucavaju dani
i promiče sve, osim riječi
Nikada niste željeli znati kako brzo se ugljeniše
magičnost prijeđenog. Ne, ne želim
vas prozivati, niti prosipati riječi
po putu vaše užurbanosti (koja
brzo postaje umorni putnik)
samo čekam toplinu
između izlaska i zalaska sunca
Usmjeravam riječi i misli
na putove pored kojih će
žedne ruke čovjeka
uvijek tražiti nenađeno
i pravolinijski gađam ciljeve
koji će uvijek izmicati
u virovima snova
(Popović Mirko)
