Ni glasom, ni pokretom tijela, ničim
ne trepne na moj pozdrav s kojim
zakoračih u kupe
Tek nehajno me počasti
grimasom kojom odasla
neku vrstu pozdrava, potom
svi njeni prostori srca
ponovno otploviše u daljine
U očima joj zamišljah slike krajolika
čijim sivilom promicasmo
dok je atmosfera rijetkih glasova
putnika u našem kupeu naglašavala
ritmičko razvlačenje kilometra
Njen mantil je drijemao
u bojama suncokreta, snažnijim
od nespremnosti
bilo kakve komunikacije
Ali ruža, iznenadna ruža se oglasi
i procvjeta iz njenima profila
ista ruža koju sam za rođendan
darovao svojoj Barbari
onoj čijih je ondašnjih dvanaest
nježno plovilo u svim
mojim melodijama
Kad se iznenada nekome odazva
njezin glas me trgnuo a lice…
lice mi bī… poznato…!
Zastao bih na njemu, na njegovim
stranicama, pričao bih joj
o ljepoti španjolskih primorskih
gradova, o avanturama
na obalama Italije koje sam
prije rata posjećivao
s nesanicama morskim, sa zlatnim
vodama putenosti
Pričao bih, ali moja priča o njenom mirisu
koji me podsjetio na nešto
davno u meni izgubljeno
bila bi očito višak zvuka u svemiru
i samim tim bez učinka
Ali, zašto bih listao takve dane
Možda bih joj nezainteresiranoj
za bilo što u usnuloj studi oko nas
pričao o svojoj velikoj prvoj ljubavi
o svojoj Barbari koja je nestala
u ratnom vihoru, ili bih joj
to preskočio jer bilo bi tužno
u njenim očima upaliti
mrtve svjetiljke
buditi ugaslo sunce
Opet je odnekud dolutala riječ…
ime koje je davno umrlo u beskrajnim
zimama ratnim, i opet se negdje
zapališe nedorečene vatre a onda
me trznuše neočekivani koraci
snažno otvaranje vrata
nepoznat glas: Barbara…!
Spremi se, uskoro silazimo…
**************
Ukočen, ni pogledom, ni glasom
ničim ne dadoh do znanja
da sam u sebi čuo galop sudbine
pogled utopio u zgusnutu
boju zelene rijeke koja je umirala
u nekim sumracima
kad iza prozora pada
beskrajno tužan snijeg
