negdje bi tvoji puti
dok zrcali se jutro i lijeno se
bûde vali. raskrili ruke
nek sama isplovi barka.
zaludno je bez njena plama
vrludanje u rasute dane
prati joj drhtaj, slijedi
ljeskanje, pusti neka s grebenima
dubine plaču. tamo gdje vidici
ispraćaju ptice, tamo
gdje su daljine razdvojile
našu mladost.
negdje bi tvoji puti. pusti
nek sama isplovi barka,
nek’ pjevaju vesla, vjetar će
u jedrima ljubiti sirene,
oživjeti nove verse
na drugoj obali života.
Rođen u Slivnu (Metković) 1944. gdje sam završio osnovnu školu. Srednju i visoku završio u Sarajevu. Četrdeset godina radio u državnim organima. Poeziju objavljivao u mnogim jugoslovenskim, potom bosanskogercegovačkim, srbijanskim, bugarskim, slovenskim, hrvatskim i crnogorskim časopisima i zbornicima, kao i na Radio-Sarajevu i Radio-Kometi. Objavio dvije samostalne knjige (poezija i proza) 1999. i 2001. godine, te dvije zajedničke (poezija). Godine 2010. u Zagrebu dobio nagradu za književnost.
Види све чланке од Mirko Popović
