Znaš, teško je živjeti i nositi
plašt od mrazeva i lice od kamena,
teško je biti nijem dok vrisak para grud
i hladan biti dok vatrom ključa krv.
Meni nije gluma zanat
i nije mi zloba sestra
niti mi je bezobrazluk brat
i licemjerje mi nije srednje ime.
Zamisli onda, ili pokušaj bar
koliko li je teško ostati dalek blizinama
i leden toplinama
i rezervisan prema svim svojim dubinama.
Ne možeš znam, ni kada bi htio, a nećeš
i s toga moram pokušati opet
ono što nije pomagalo nikad,
moram da te zamolim, ne traži me više nikad.
Smrt je tako blagoslovena
kad život postane čemra i jad
umiranje nije ništa
spram umiranja svaki dan.
Znaš li koliko snage treba
krhkom biću da nosi teret titana
možeš li da zamisliš kako je sam
proživjeti rat i mir sopstvenog bila.
Ne znaš, jer da znaš, ili da te barem briga
ne bi dirao popucale šavove rana
niti bi soli sipao na krvave tragove
kad već melema nema u tvojim rukama.
Ne zamjeram ti ni to više
odavno nemam ni izvinjenja ni opravdanja
odavno te pustih tuđini i strancima
samo te još jednom molim, pusti da zaboravim.
Ne traži lijeka tamo gdje si rane zagadio
niti svježe vode s otrovana izvora
niti Sunca ne traži tamo
gdje se magla sumnje nastanila.
Čovjek sam samo, slab, nejak, grješan
bitke svoje volim sama da bijem
ali tebe, tebe u sebi nikad nisam i nikad neću
s uspjehom mogći da ubijem.
Zato, još jednom te molim
ne pokušavaj više saznati
koliko je čega ostalo u meni
ima li te još u ovoj ženi.
Ostani na svojoj strani svijeta
ne zovi, ne traži, ne pitaj
od mene čuti više nikad nećeš
ni lijepo ni loše, ni o bolu ni o sreći.
Ne traži me više, nikad.
Ne postojim. Nema me. Nisam.
Ni žena ni sudbina, ni prijatelj ni rodbina.
Niko. Nikad. Oduvijek, sad i za navijek.
© Nevenka Savić Alispahić