UZALUD NESTALO-Miroslav Krnjeta

Ljubavi kad te nema
u srcu cvetaš rađaš život
ali uzalud sva lepota drema
dobijam prut uvreda odjekuje topot.
Dao sam ruže iz bašte ljubavi
brao za proleće zelenih slapova
vezujući u nadu neraskidivih snopova
verujući pobediće tunele gde mržnja boravi.
Ali korov jezika pobedi duše cvet
crni vetar oduvao polen  mirisnih snova
raspalio žar mržnje i jezike plamenova
i sada pale stubove na kojima cveta svet.
Gledam kako mi vene krv
čekam jednu ružinu reč na livadama,
uzalud proleće jede besni crv
nema ljubavi puca lepota u olujnim
naletima,
Možda sam promašio stazu
a možda ljubav sejem na praznu
zemlju,
vidim ljubav se gasi u mrazu
pitam se gde si svetlosti nestala,
duše jedini prijatelju.

ĆUTANJE-Miroslav Krnjeta

Ćutimo i gledamo
čuju se otkucaji
zidnog sata,
ispijamo kafu i duvanimo
pogledi govore
o stanju nemoći,
ćutimo,samo ćutimo,
gledamo se umorno
dva brata u rupi blata,
bolje ćutati ništa ne reći.

Jutro priča sve govori
cigareta lagano gori,
gledamo kroz prozor razmišljamo
teške knedle gutamo
ali samo ćutimo.

Kafu završavamo
moramo u novi dan
da krenemo,
opet težak i turoban,
jedva sa stolica ustajemo
ali gutamo i ćutimo.

idemo svako na svoje trnje
možda raskrčimo crno granje
možda nađemo seme radosti,
tišina je zlatno ćutanje
jezik je pun gluposti,
razumemo se ćuteći
zato guramo bez reči.

ANĐEO SVETLI ŠTIT-MIROSLAV KRNJETA

Moj najbolji prijatelju
i životni saputniče
štit srca od grehova,
imaš samo jednu želju
moj svetli zaštniče
čistog odela da me vodiš
Gospodu,
da ne puzim kao zmija
po prljavom podu.
Bdiš nad mojom dušom
od rođenja čuvaš mene
da zlom stazom noga
ne krene.
Tu si do kraja
moga puta,
gledaš da ne okaljam
dušu u blatu greha
da je odneseš u rajska
nebesa sveta.
Tiho šapućeš melodije
svetla,
rasteruješ vetrove zla
pokazuješ putokaze
koje magla krije.
I dok spavam
pokrivaš me krilima
svetlom ne daš
daha noćnim morama,
miluješ srce da mirne
snove sanjam.
Vojniče rajskih dvora
život je pun izbora
samo jedna staza valja
stražariš da se duša
ne ukalja
kad dođe sud i kraj
želja ti je
da me odvedeš u raj.

 

HRISTOS SE RODI!!!-Miroslav Krnjeta

Zvone zvona nebeskog svoda
pesma Heruvima u slavu spasitelja
domovi puni radosti i veselja
vascela planeta slavi Gospoda.

Otvorimo vrata naših duša
rodio se sin,nosi nam ljubav,
neka srca osete zvuk Hristovih doboša
a čovek okupan molitvama,vrlinama
bude blistav.

Braćo i sestre pružimo ruke
svedržitelj silazi niz oblake
rođenjem poklanja svetlo i praštanje
poruku ljubite i volite bližnje.

Jerusalim je danas u hramovima,kućama,
rodilo se svetlo u pećini Vitlejema
pali sveće tumana i gračanice
danas smo braćo u naručju Bogorodice.

Čaša ljubavi tanjir zagrljaja
danas slavimo rodio se mesija,
poljubi majku,oca,brata,sina,
ljubavlju plamtimo kao vatra Serafima.

LJubav i svetlo krsta neka nas vodi
Mir Božiji!!!Hristos se rodi!!!

ZATVORENA VRATA-Miroslav Krnjeta

Gase se ulične lampe
sa njima i ostaci nade,
kroz mračne ulice vidim barikade i rampe
uzalud sam koračao sve propade.

Sedim u parku kao sova
izbuljenih očiju,bez svrhe tražim izlaz,
kad tonem gde je svetla bova,
betonske utvare zatvorile prolaz.

Žar cigarete u noći jedino svetlo
buljim u njega ledeno prazno,
um me izdaje baca na blokova guvno
umorno srce šapuće dosta je bilo.

Zora je blizu ali tako daleko
noćas nema zvezda ba nebu,
da je magla tu,barem neko,
da vidi tragove poraženog
u životnom žrebu.

Umoran sam od hodanja kroz džunglu
gase mi se sveće na svakom uglu,
pad na beton posle svakog sprata
kakav je ovo put bez otvorenih vrata.

 

ZLIKOVCI-Miroslav Krnjeta

Klali ste nas u jame bacali
tukli majke u decu pucali,
to slavite sa barjakom u Kninu
i rafalima sa pesmom u Prizrenu.

Otrov će vam u srcu ostati
samo je važno Srbina ubiti
e zlotvori krvave su vam kame
i vama će se otvoriti jame.

Gledaćete kosti nevinih duša
reke krvi vaših koljačkih pirova,
vatre mržnje u pepelu sela,gradova,
mučenih i preklanih Jovana i Miloša.

ČESMA-Miroslav Krnjeta

Rumeni zrak jutarnjeg sunca
nežno stidljivo prolazi kroz lišće
pašljivo dodiruje usnulo drveće,
prati ga muzika šumskih ptica.

Stara šuma netaknutnog mira
kristalnih potoka skrivenih izvora,
raspevanih vetrova sa divljim alejama
u srcu zelene kuće leži česma.

Tako tiho šapuće i žubori
ovde kao da vreme stoji,
vazduh nepoznatim nirisima govori
stani živote i vode se napoji.

Tu je srce poljubilo željeni spokoj
čisto Božansko zadovoljstvo na
drvenoj klupi,
duša napojena vode u blaženosti dubokoj
na česmi u carstvu šume um se okrepi.

OLOŠ-Miroslav Krnjeta

Nije strašno biti loš
imaš šanse da promeniš kurs,
gadno je kad postaneš ološ
zgadio si život silom tražiš mrs.
Vrebaš kao čudovište žrtve
misli ti plivaju u žabokrečini
živiš od takve žetve,
od tvojih mreža pauče otrovni
stradaju pošteni i nevini.
Izgubio si srce u zadimljenoj birtiji
predao mladost oštroj čakiji,
od tada lutaš željan krvi
prodaješ dušu za tanjir mrvi.
Postaješ juda iskariotski
za srebrenjake izdaješ,lažeš,
gade belosvetski
nemaš obraza niti milosti
nemaš reč jer živiš od pakosti
zlo ti je pojelo sve kosti.
Kuća ti je malarična baruština
spavaš na krevetu đavoljih prljavština,
gde slaviš razvrat,krv,poroke,
otvaraš šampanjac kad zabijaš
otrovne žaoke.
Likuješ nad mukama i suzama
kitiš se nasiljem i prevarama,
ti ne pružaš ni porodici ruke
ljubav si pljunuo otišao u hajduke.
Duša  ti je sečivo,srce pakla zver
puniš revolver ideš po biser,
zadovoljavaš izvitoperene potrebe
u nedelima nalaziš sebe.
Zašto bi ruke prao
noćas si pio,varao,krao,
čemu pranje
čekaš noć za opijanje i kockanje.
Bes i mržnja  vode tvoje telo
smrdiš na trulež nosiš kanalizacije odelo,
iz usta piksla,ćoškare zadah
oči uzela magla i žuti prah.
Kad se briješ pogledaj ogledalo
vidiš li sliku Dorijana Greja
unakazilo te zlo bulevara
tama betonskih aleja,
gde je ono nevino dete malo.
Pogodio si trojku u pogrešan koš
burazeru postao si teška ološ.

PESMA MORNARA-Miroslav Krnjeta

Na pobesnolom moru brod tone
neka sva zvona zvone,
odlazim voljeni na put
tamo gde sam rođen
na pučini brodskim mrežama vođen,
odlazim plavoj bajci pod večni skut.
Plavi džin brod drobi guta ga more
penjem se na jarbol gore,
ispijam flašu ruma
dok talasi udaraju u grudi
glasno pevam o dubinama plavog druma
dok mi nevesta moja sudi.
Duvajte vetrovi šibajte mornara
nek se čuje glas ponosnog kormilara
jer na jarbolu srce osta
a na obali je duša tužna i pusta.
Udrite munje lomite palubu
smejem se prkosno strahu
ionako nestajem u dahu,
tonem salutiram belom  galebu
drug me prati dok
idem željenom grobu.
Tu čekam crnu damu,tu u oluji,
dok talasi lome i vetar bruji
zato majko nemoj da žališ
nemoj za morskim vukom da patiš
jer venčah se sa morem
i odlazim srećan
u večnom detinjstvu
mornarskim čvorem vezan.
Plovim gde se završavaju horizonti
tamo gde su jason i Argounati
u zlatnu kolhidu
gde senke moreplovaca spavaju
na morskom hridu.
Ispijam poslednje kapi
pevajući galebu
gledam još jednom ka olujnom nebu
sklapam oči u plavetnilu
odlazim na dno u zagrljaju jedra
na jarbolu.


 

NESTALI-Miroslav Krnjeta

Mračni gradski sokaci
maglom okružena polja i šumarci
tajanstveno gutaju ljude
tragovi im se u nepoznato gube.

Žive život u sekundi nestaju
decenijama za njima tragaju,
gde su ti ljudi,šta je sa njima,
da li poraženi od muke lutaju
traže put sreće ka zemaljskom raju
ili ih je odnela tamna plima.

Kao da nisu postojali
da su ih usisali nevidljivi portali,
zgrabili zli predatori krvavi grabljivci
naleteli na stazu gde vrebaju zverinjaci.

Porodice,voljeni,pate i tuguju
nema traga,glasa,nigde se ne pojavljuju
samo zid magle i naprasno nestaju.

Bolno je videti sike na banderama
porodice godinama proganja jeziva drama,
gde su otišli,jel ih zadesila tragedija,
ostaje samo agonija i mračna misterija.

Da li su u šumi u plitkom grobu
ili žrtve trgovine pretvorene u robu,
da li žele novi život
zakoračili na put
i preskočili stari plot.

Jesu li mrtvi ili živi
trunu li u močvarnoj travi
ili ih grle prijatelji novi,
jesu li ih zavele šumske staze
ili sada novu ljubav maze.

Da li su ih progutale crne rupe zemlje
ili su našli živote bolje
a možda ih je pojelo bezumlje,
na ulicama zabačenih sokaka
da li nestaje zvuk njihovih koraka.

Privukla ih polja šarenoga cveća
ne sluteći da poljima lutaju
senke  čistog zla prastarih bića,
ispod prigušene ulične lampe
možda su došli do nepoznate rampe,
lepa reč gvozdena vrata otvara
a slatkorečivi đavo zauvek oči zatvara.

Nestali su a ostala pitanja
ali nema odgovora ni rešenja,
kao da su u zemlju propali
i sa lica zemlje zauvek iščezli.