Kraj potoka moje se stope gube
Zaranjam lice svoje u svežinu vode
Da stišam u sebi glasove što plaše me
Da me sutra više voleti nećeš…
U susret noći, vetar obrće misli
I nestvaran lik, ko bleda senka prolazi
U tom dahtaju spram neslućenih boli
Stapaju se granice, vreme ne postoji.
U magnovenju vidim te gde nasmešen stojiš
I ruke tvoje stišću mi obraze vrele
Al sve ko opsena neka brzo nestaje
Zar je moguće da se mene bojiš?
Povrati me likom svojim što u noći kraj mene stoji
Nek mi ljubav tvoja pruži plameni odsjaj,
Dozivam te, moj glas ko šapat neki što
Prepoznati u šuštanju lišća tebi pripoji.
Predivna pesma. moram je naučiti napamet… :) Sve pohvale autoru…
hvala Vam najlepse… drago mi je da Vam se dopada!