Davno beše, al` sećam se, kad` su nam se oči srele,
lepotica ona beše, al` usne su drugu htele.
Među nama ništ` ne beše iako sam nju voleo,
tužan pogled, uplakani, nikad` nisam preboleo.
Pored odra njenog stojim, izlomljene gledam bore,
skamenjene usne ćute, a ja želim da govore.
Da mi kažu da me žele pomodrele usne njene,
njene duge kose sede, celi život nemršene.
Milujem joj pramen kose, ostala je zbog me sama,
a u srce tužno moje uvuče se mučna čama.
O kako bih njena medna, skamenjena, neljubljena,
celivao pored odra, beše u me zaljubljena.
Što ne dadoh da me voli, da izljubi moja usta,
za kog` sam ih sačuvao, ostala mi dovek` pusta.
Srešćemo se u večnosti, tamo gde se duše vole,
Kod Gospoda milostivog za me oprost da izmole.
© Branko Mijatovic 2021.
Iz zbirke u pripremi