KAD ME NEMA, TAD ME IMA
I ako se moje ime nikad glasno ne spomene,
i ako se nikad niko za moj жivot ne raspita,
kad me svojim tvrdim djonom zbrišu i ljudi i vreme,
i tada će jedna pesma sa uzdahom da se čita.
Kad u nekoj pesmi spaziš povredjeno jedno srce,
sa vremenom što nestaje, kao čiste suze trag,
kad u svome rumenilu dogoreva mlado sunce,
setićeš se da ti neko u životu beše drag.
Iz mladosti prekinute, kroz srce mi iskri želja,
da se vratim svojoj suzi, da otidnem u kraj rodni,
u naselju mrtvih duša, mesto ruku roditelja,
da zagrlim i poljubim onaj hladan kamen grobni.
Kad se licu osmeh vrati, posle suza prolivenih,
dok sa srca mirno skidam onaj teški kamen sivi,
mnogo puta pitao sam: O Gospode, da l bi meni,
da li bi mi isto tako dragi bili, da su živi?
Na listiću svoga veka život piše čudnu priču.
Za sve duše bezimene istorija jastuk sprema.
Pa, neka ti iz života samo dobra dela niču,
zablistaćeš na kamenu, jer te ima kad te nema.
U svečanom onom času, kad zazvoni za opelo,
i onaj će, što me mrzi, kad za ovu novost čuje,
oprostiti što postojah i što imah srce celo,
i onaj će, što me mrzi, hteti da me ispoštuje.
(C) Slavoljub Jovanović
Slavoljube,
predivna pesma. Uzivao sam u rimi i stihovima.
srdacan pozdrav
Zeljko S.