SRCE KOJE NE UMIRE
Danas na Kosovu, sviću samo crni dani,
u muci i bolu, to su mnogi trenuci neprestani.
Sa njega odleteše sva ona jata pitomih ptica,
jer ne mogu da žive, od stalne pretnje grabljivica.
A grabljivice ne samo da na živo meso kidišu,
već se ostrvili na sve mrtve grobove
i kosti koje ni vazduh ne mogu da udišu.
Ostrvili se oni, jer ne zaziru od nijednog sveca,
misle da se dan, može pretvoriti u tamu polumeseca.
A sva tama tog sramnog i podlog polumeseca,
lako se pretapa u ništavilo rogatog sveca.
Tako tama sve veća, oko prigušenog ognja nasrće,
ali ne može da nabuja, pred zorom koja tek će da osviće.
Što je veća tama oko poslednje iskre koja u vatri tinja,
veća je i muka onih, kojima na tuđem telu,
sa nasiljem izgrađena je grozna i podla svetinja.
Svetinja niče na tuđoj zemlji, gde žele oni da se klanjaju,
a sve koji to ne sanjanju, podlo umore ili ih proganjaju!?
A zemlja kao i telo svako, što je teško ranjena danima,
još dosta snage ima, iako je ranjeno i njeno srce u grudima.
Još snage i ono ima, da se ne preda nikad tim poganima,
koji jedino zna, sve što je tuđe da pljačka i otima.
Ali čak i kad oni otimahu, tamo ono srce kod žute kuće,
iz njega rađalo se u starom, novo telo kao uskrsnuće.
Feniks to je bio novi, što ne rađa se po obliku isti uvek,
ali nikada ne zaboravi svoje staro biće, što je bilo čovek.
Dok oni koji za tuđe srce, već odavno se grabe,
i za tuđom krvi, kao duhovi tame stalno vape,
u njima svi ljudski otkucaji, gube se brzo i lako slabe.
Takvi nikada ovo srce, iz grudi naroda ne mogu izčupati,
jer svaka kap krvi u njemu, za svoje telo stalno će kap(lj)ati.
A svako ukradeno srce i neusahla krv u njemu,
rađa otpor koji prkosi podlima, jer u tome nema dilemu.
Sva ta krv kapaće stalno, kao što kuca i ono srce Johanovo,
jer i kada se iz mrtvih vrati, ono za Kosovo živi ponovo.
VUŠKOVIĆ NIKOLA