Uvela je ruža jedna
na stolu kraj čaše vina,
uvela je ostavljena
u kafani punoj dima.
Tu sam ružu jutros ubro
u bašti kraj kuće moje,
tražio te celog dana,
al’ ne videh oči tvoje.
Rekoše mi da si davno
spakovala stvari svoje,
da si s’ drugim u voz sela,
prepući će srce moje.
Sad vozove ja ne volim,
a i ruže brati neću,
odnela je duga pruga ,
moju ljubav, moju sreću.
procvetaće opet ruže,
do godine u proleće,
nek cvetaju, uzalud im,
kad ih niko brati neće.
Milovan Petrović
–