Noćas ću da volim,
k’o što nikad nisam,
njene plave oči,
snene tajanstvene,
noćas ću da ljubim,
k’o što nekad nisam,
njene bele ruke,
meni ispružene.
Noćas ću da mrsim,
njene duge kose,
da milujem telo,
a i grudi njene,
noćas ću da volim,
u snu nade ima,
želim da je ljubim,
makar u snovima.
Zato molim,
ne budite mene,
nek u snove utonem duboko,
da je ljubim cele noći ove,
u snovima, moje plavo oko.
Milovan Petrović
–