NE, NIJE SE IGRAO RADI IGRE – Mirko Popović

Please wait...

 

 

Ponovno je  odjurio  tamo  gdje se s nekim značajnim mimoišao. Je li to
bila ona… u povorci svakodnevnih prolaznika?! Kao da mi je graciozno poka-
zala način kozmičkog sporazumijevanja. Evo, netom je pisala da dolazi. I vra-
ća se u Sarajevo. Meni se vraća. A onda se  sjetio  kako  mu je prije mnogo
godina (umjesto razglednice) u srce utisnula svoj sjaj u očima, mali, poput
leptira lebdeći, plačni osmijeh i riječi:  „Ne,  nikada  se  neću vratiti, ni onda
kada, možda, spoznaš svoje grijehe. Jer ni tada nećeš umjeti u meni mene
prepoznati.“ Htio je tada nešto reći, izustiti,  ali  je, ukočen,  samo  nijeme
ruke  pružio  za sudbinom.

Sad  ga je s jedne grane u blizini, kao neki znak za praznovjerne, pogleda-
la pa prhnula ptica  a, začudo, lišće stare  breze  nije zadrhtalo…!  Je li se čudio
tom fenomenu, ili  je samo gledao  za  pticom dok  je  nije usisala nebeska
dubina
Pitao se je li i pored svega ipak prebrzo i bez razmišljanja nestala. Razmišljao
je o tobožnjoj istini da jučer i sutra ne napuštaju svoju nerazmljivu, raskošnu i
maštovitu igru Onoga-koji-odlučuje o svemu. Zamišljao ju je kako tajanstveno
pleše u nekom drugom svijetu, onom čije majke, vjerovao  je, djecu uče drukči-
joj abecedi života.
Okrenuo se njenom simpatičnom rukopisu i sjetio se vremena kad joj se
duša nije odvajala od poezije Vesne Krmpotić čije je pjesme često recitirala
smatrajući kako će na taj način i ona pridonijeti da nenadmašan dar svog uzora
u pjesništvu  ostane povijesno neizbrisan… Po tko zna koji put je ponavljala:
„Sve si mi dao, osim spoznaje da si mi sve dao. Čak si mi dao da spoznam da
mi nisi dao spoznaju  da  si mi  sve  dao.“
Prisjećao se kako mu nije htjela priznati da ponekad teško shvaća svoju omi-
ljenu poetesu.
Ponovno je gledao kako nedalekim parkom promiče… netko. A ne, zaključio
je za sebe, to u meni nenaspavan čovjek pokušava prijeći ulicu…

53 пута прочитано

Оставите одговор

Your email address will not be published.