Godine su prolazile mnoge
lutao sam od grada do grada,
sad bi hteo negde da se smirim
ali gde bi ne znam ni sam sada.
Koreni su moji počupani
stara mesta kroz sećanja zovu,
a ja samo želim da se skrasim
i ne želim avanturu novu.
Prijatelje ostavlj’o sam lako
iz mladosti što su pravi bili,
one nove što sam uz put stek’o
prijateljstvo samo su glumili.
Kud bi sada, gde bi se vratio
Kad sam post’o uspomena samo,
prijatelji rekli bi mi možda
da se samo iz mladosti znamo.
Šta ću sada kad mi mladost prođe
kad ostarih svetom lutajući,
napred ne smem, a nazad ne mogu
probisvet bi da se vrati kući.
Kol’ko vidim, kako stvari stoje
da li ići ili se vratiti!?,
Možda bolje da ostanem ovde
pa možda ću korene pustiti.
Milovan Petrović
–