Stigao sam preko velikog trga do uskog prolaza, preko puta divne poslastičarnice, tamo gde počinju istorijske stepenice prema Gornjem gradu. Lepota istorije, lepota izgleda, lepota sećanja. A sve je to moje razmišljanje sasvim neočekivano prekinula mila, slatka, divna, plavooka i plavokosa devojčica, ljupko me pitajući: “Čiko, vi hoćete gore?”
– “Naravno…” – odgovorio sam i ne stigavši dalje nastaviti svoju priču… Ona mi je već dala milu, slatku ručicu i povela me uskim stepeništem uzbrdo. A ja nisam verovao, bilo mi je tada tako lako da se penjem tim stepeništem, da osetim njenu snagu, da potpuno razumem njenu pametnu priču o istoriji Gornjeg grada, o proteklim vekovima ratova i mira…
I stigli smo najzad na plato Gornjeg grada, na vidikovac, do ograde sa bezbroj zaključanih ljubavnih osećanja, sadašnjosti i budućnosti. One stalnosti koja nam svima nedostaje.
I baš tada, začudo, njena mala divna ručica pretvorila se u ruku moje drage, u onu odavno poznatu dragu ruku. I okolo, za divno čudo, nigde nikoga. A pored mene – pa nije moguće? Stajala je najpre devojka koju ja odavno znam. Pa je onda stajala moja najlepša dama. Stajala je prošlost, sadašnjost i budućnost, stajala je mala devojčica, prava pametnica, pretvorena u divnu, dobru, pametnu, milu damu, u moju ljubav…
I nisam verovao… Zaključali smo onda naš katanac na slobodnom mestu one jake gvozdene ograde. I pričali o zaboravljenim i vraćenim snovima, o običnim stvarima na neobičan način, o ovom veoma čudnom, divnom dogadjaju.
I vratili smo se natrag nizbrdo na trg. Moja ljubav i ja. A gore, na vidikovcu Gornjeg grada, ostao je naš katanac zaključane ljubavi. Ostala je java koju sam unapred sanjao. Za nas. Samo za nas.
Darko,
(Bgd, 09.11.2018)