Muzika koju nikada nisam cuo,
zvuk je stvaran,ubija i boli.
Molim te,
voli me,voli me…
Ukus stvarnosti,miris bolesti,
osjecaj pripadnosti,
bol je gorak,
ne mogu voljeti…
Prilike koje hodaju nebom,
prolaze kroz zidove sjaja,
prilike nestaju,gledajuci u dubinu,
vec je u stvarnom zivotu…
Bojim se,nestajemo.
Mi smo sve,
sve smo mi,
zvuk slobode je u krvi…
Otkuda onda ovi udarci,
ove oci,ova tama.
“San je otisao,da li me cujes,
ne osjecam te…”
Svijetlo ulazi,
mogu uhvatiti svijet i odsanjati ga.
“Vidis li me,gore sam,
ne smijem ostati…”
Mogu izmisliti stvarnost,
unutra i spolja,
ocisti me mirisa
i spasi me bola…