Besciljna šetnja stazama bola
neznanog grada kraj neznane reke,
ni ljudi nema, a ruke daleke,
a oči skrivene za oblakom crnim
što preti danju i noću jedinim voljenim,
ni put ja ne znam, ni pravac ne vidim,
u nemoći svojoj pomoć ti tražim,
veoma veliku, veoma sada,
a oči daleke …
I dalje ne znam kuda do tebe
još jednom da vidim najmilo lice,
da dušu ogrejem svom srećom tvojom
i srce ozdravi svom željom mojom,
da te bar nadjem u crnilu šetnji,
i prosvetliš radosno sve ove tuge
neznanja i bola nemoćnih nada;
al’ ulice i dalje veoma daleke,
veoma od nas …
Sanjam sve ovo i hoću budan
opet da vidim te tvoje oči,
i ne sa kule tebe da tražim,
nit’ žedan sam vodu opet da pijem,
nego sa tobom, najdraža moja,
nego sa tobom, ovoga časa,
kada je java odnela san,
kao za večnost il’ zauvek,
a dodir tvoj topli, najdraža, mila,
neka mi bude najveći lek.
Sanjam sve ovo,
o nama baš,
o najvećoj priči
koju ti znaš…
Darko
(Bgd, 06.okt.2018)