Moja čežnja Beskrajna je sreća koja iz tvojih očiju sija, uporno je tražih u tunelu tame, svetlost kojom zračiš meni tako prija, al’ usne nam ostadoše same. Tražiš svilenu haljinu da prekrije srce tvoje, pogled ti tone u daljini polomljenog sunca, ko ti jastuk nudi kao ruke svoje, a hrabrosti imaš poput peščanog … Настави са читањем “Moja čežnja-Saša Zbiljić”
Moja čežnja
Beskrajna je sreća koja iz tvojih očiju sija,
uporno je tražih u tunelu tame,
svetlost kojom zračiš meni tako prija,
al’ usne nam ostadoše same.
Tražiš svilenu haljinu da prekrije srce tvoje,
pogled ti tone u daljini polomljenog sunca,
ko ti jastuk nudi kao ruke svoje,
a hrabrosti imaš poput peščanog zrnca.
Vode teku, vode zaboravljaš,
strah od cilja tebe zavarava,
svoje srce na cedilu ostavljaš,
da čami u senci zaborava.
Mlaka je boja tvoga lica,
što dane učini mi vedrim,
svojim očima pogled mi golica,
pa se u trenutku ćuti osetim setnim.
Balast pade kao kamen na moje grudi,
u noćima hladnim ko ti ruke greje,
ko te mesto jutra budi,
ko ti seme ljubavi seje.
Ostavi tragove da mru za tobom,
ne diraj ni kap moje čežnje,
rušiš kapije i sve pred sobom,
u naglom i mučnom osećaju težnje.