Skloni mi se s puta
iz vidnog polja,
ti nikad nisi bio
i ne možeš biti
ni mala kockica
u mozaiku moga života.
Skloni se,
zaklanjaš mi Mjesec
ne vidim Nebo
i hladno mi je.
Hladno.Hoću Sunca.
Prodavci magle
su prevaziđena fela,
ali, svejedno, makni se,
Sunca bih htjela.
Kupi kartu u nepovrat,
pretvori se u sjenku
i izgubi se u
vlastitoj prodavnici magle
u crnom fraku i cilindru
kao sva fina stvorenja pakla
otiđi u svoj podzemni dvor
i hrani se krvlju
izumrlih vrsta.
Ovaj svijet je pretrpan
prodavcima magle.
Iluzionisti ne prolaze.
Magovi nemaju posla.
Skloni se.
Hladno je.I smetaš mi
dok tražim kroz tu maglu put.
I hladno je.
Istrošene riječi po meni padaju
i hladnoća kroz njih probija
kao kroz zakrpe starog kaputa.
Skloni se,
ne muti bistrinu rijeke
dan je sunčan i nebo plavo je
ne remeti boje na slici,
ti nisi ni sunčan dan
ni plavo nebo
ni kap bistre rijeke
što ljubomorno čuva i grli
obale dvije,
ti si fino stvorenje
u crnom fraku i cilindru
što dolazi ravno iz pakla,
prodavac mogle,
jedan od nepregledne gomile
i zato idi,
makni se,
nestani što prije,
zbog tebe hladno je,
hladno, a Sunce bi da sija.
© Nevenka Savić Alispahić