Taj divan glas, kao stih vetra, prolećnog,milog što sunce najavi. Čuo sam jednom, bez namere, uzgred I taj glas mi se, nastani u glavi. Miluje misli, bodri ih da pupe, po svojoj ih želji oblikuje, kroji, baš kao vetar grane breza nežnih savija ih, ponese pa spoji. Upliće ih,mrsi kao šal da plete, … Настави са читањем “Glas na vetru – Nenad Đekić”