Na mojoj reci obala nema,
ni leva, ni desna,
a kamoli istok ili zapad.
Moja reka u vašim mislima drema.
I voda nikud ne otiče,
ni dole, ni gore,
ni ka čoveku, a ni u more.
Ona se samo ljubavi dotiče.
U tom miru, peska šum.
Sa tog virovitog dna,
kao reč moje glave,
klizi niz jezike tuđe
i spava s decom vašeg sna.
U njojzi život drukče diše.
I sunce se rađa leđima.
U jutra kao pod zemljom,
ta reka je vizija i večnost –
ona se mojom poezijom piše!
(Прочитано: 39 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 692.379 пута)