Čuvamo ono što nemamo
.
Sa glavama u pijesku
čuvamo ono što nemamo
ovo što kuca nije srce
to nam neko otkucava vrijeme
hrabrosti je nestalo, istopila se
u borbama protiv pogrešnog neprijatelja
pogrešni i mi njima i oni nama
staklenac sa raznobojnim perima
zabljesnuo nam um, svuda šareni baloni
slavimo blud, bludom je sve i počelo
i jabukom
slavimo iluziju da smo srećni
tat nam je davno ukrao sreću
prevario nas
dao nam je idiotsku riječ “misli pozitivno”
i mi mislimo pozitivno
i znamo sva znanja svijeta
znamo da Zemlja nije ravna ploča
da je okrugla i da se vrti oko Sunca
i to nam je dovoljno,
samo da ne nestane staklenaca i balona
kako bismo znali da smo srećni
bez naših igračaka
na koje smo navikli dok mislimo pozitivno
dajući tatu tatovo, nama šta ostane
svakako će nam ostati žig
kojim ćemo otključavati kuću
i zaključavati je
srećni kao žigovano kaubojsko goveče
što je živo i što može slobodno pasti i trčati
na ogradjenoj livadi
na kojoj će nakon dvije-tri tisjače godina
neki novi Srećni otkopati kamen
na kojem će pisati:
Ovdje počiva ljudska vrsta
grabili su od života
i srećni, i nasmijani, izgubili živote
igrajući se staklencima sa raznobojnim perima…
Miro Beribaka