REKVIJEM – Mirko Popović

Please wait...

Ustajala sam
Između simfonije i maestrala
Nizvodno za zemnim varkama 
Niz koje proljeće miriše
Uranjala sam žudno u porijeklo priče
U kojoj je neko spaljivao
Tvoje nenapisane pjesme

Gledala sam za kormilarima koji odlaze
Kao trenuci što bole kad kuća je puna
Fluidnog ljetnoga sumraka
U kojem bezrazložna suza nagovještava
Da se nešto nepoznato
I besprizorno sprema

Slušala sam kako povjetarac lebdi 
Nad obrazima kao bol 
(Koji životu daje vrijednost)
Prepuštala se eterskim česticama
Što zasipaju vid davne nade

Čekala sam obećanje da ćeš čitljivo
Biti ispisan bar u jednom trenutku svanuća
Između simfonije i maestrala a znala sam
Da tiho s uspomenama ulazim
Na vrata ograničenog vremena ljudskog
U koje nikad neće uploviti
Naše zajedničko proljeće

135 пута прочитано

Оставите одговор

Your email address will not be published.