PRIJATELJI
Nekako neosjeto
Rastrgali smo nebo sreće
Mrakom zemaljskih dana
Ogrnuti tijelom kao odijelom
Bez želja i volje
Drveće s crvom ispod kore
Kresanih grana do panja
Ljudi nježnih osjećanja
Ili zgasle zvijezde
Nad šumom umirućom
Zalutali odsjaj snivanja
Nad nekim poljem
Beznadno dalekim
Prijatelji malo nam treba
Trenutak osmjeha
Pružena ruka
Ljubav prije svega
Evo nas opet do neba
Najteži korak je izići
Iz noći života
Ne razljuditi se
Ostati Božja ljubav
Biti svoj čovjek
(C) Milica Perun. Ivanović
Posvećeno, ljudima koji se nalaze na liječenju, u Institutu za mentalno zdravlje Srbije, kojima ne treba mnogo, imali su nekada možda sve, kojih i nije preveliki boroj tamo.
Ali i onima, koji su tu oko nas, na svakom koraku, u našoj zemlji ne daju se izbroji. A u istom, ili sličnom su sanju.
Na dan poezije, jedino što sam mogla , to je da im posvetim pjesmu.
Jer paćenima treba,ljubavi.
Ima Boga,
za vas od srca Milica