Poput peščanih zrna
promakao si kroz čežnjive mi prste.
Nalik opseni,
što privid svoj tek sada otkriva,
nemo stoji tvoja nedodirljiva prilika.
Od tebe samo tišina
kao odgovor stiže,
na silne moje krike
i svu kipuću mi bol.
Samo muk puštaš
u pravcu mojih drhtavih grudi,
gde si sami prah za sobom ostavio…da ćuti.
Udaram.
Grebem i ujedam…goli kamen.
Silne reke suza
mešaju se sa krvavim potocima
i umiru tu,
na smrtno hladnim mi usnama.
Utihnula je vatra.
Zgasnuo je žar.
U očima ne vidim ti
na šta si nekada poljupcima se kleo.
Samo tišina.
I tvoja odluka…da je kraj…