A sad malo o mraku

Svaki dan je izvjesno da pada noć
A ovog doba godine i prilično rano
Kao da izvire iz svakog budžaka
kan krene, vere se u prozore, visi iz oblaka
uvlači ti se u kosti, navlači ti se na oči
i koliko kod da se boriš nisi jači od noći

i misli se nekako zamrače
sve što bilo je jasno negdje umače
i pitaš se šta li se sve krije iza ove crne zavjese
koga sve može da proguta ova neman
gdje sve ne može da te odnese
ako te samo tmina ponese

kroz prozor crno, baš ni zrno svjetlosti,
ni najmanja zvijezda da zatreperi
isključen tv, kao da je pregorio od poslednjih tužnih vijesti
ni ona mala lampica ne svijetli
možda je nestalo struje, i čudan neki vjetar puše
da ostaneš bez daha, da ostaneš bez dude

Pa si kažeš budi optimista,
sinoć je noć bila ista,
i eto te još si tu

pa si kažeš, hajde ne budi dijete
svijetlo je sa druge strane planete

Са крста

Крвника траг је небо,
док на заоду умире
Сунце у мом срцу
прободеном мачем.

Са овог крста се боље види,
ако се човек, у себе,
као у недохватну даљину,
добрано загледа.

Омрзнуше ме,
а једном ће ме поново волети.
Кап отрова на усни
и пољубац Јуде, праштам.

Победе славим,
над сумњом и грехом.
Са венцем трња, исмејан,
ал` непокоран јачем.

Љубљен бити, него не волети
није поднети лакше.
Моје сузе видети неће
ни знати да над њима плачем.

Љубав све верује и
свему се нада.
Моја љубав никада не престаје.

Pola snoviđenja

U polumraku sobe, u polusnu

ja te polusetnim glasom dozivam.

Do pola te vidim, od pola sam na dnu

i pola tri je, tad se niko ne skriva.

 

Do pola te volim onda kada odeš,

a kada si tu ja cela sam.

I ni sama ne znam da li sam svesna

zašto te do pola osećam.

 

Polučujni tonovi tvoga glasa

unose nemir u moj polovni mir.

Govoriš kako nam nema spasa,

upoznajem sopstvenih misli vir.

 

Od pola te puštam, do pola se borim,

samo sam na pola ja uvek ja.

Pokušavam za sebe tebe da stvorim,

dok svetlost u mraku samo napola sja.

 

U polumraku sobe, u polusnu,

ja te polusetnim glasom dozivam.

Do pola te vidim, od pola sam na dnu

i pola šest je, tad se niko ne skriva.

 

 

НАША ЉУБАВ

Љубав је наша кано сиње море,
к`о пролећна киша која сипи благо;
Љубав ми твоја утеха у тузи,
богињо љубави сво си моје благо,

Корачам нежно по сновима твојим,
љубим твоје руке и пред тобом клечим;
ти дах си, анђео, моје душе снене,
процвет`о пупољак ком недам да свене.

Али тебе нема анђеле најлепши,
никада те нећу ја срести на јави;
иако те волим, лудо, безнадежно,
ти постојиш само тек у мојој глави.

Одлепршај нежно из живота мога,
вај, изађи једном из боемске флаше;
јер ти си фикција мене пијанога,
лик твој видим увек на дну винске чаше.

ПИЋЕ БОГОВА

ПИЋЕ БОГОВА

Са падина Фрушке горе,
река грожђа, кад потече,
напитак се рајски цеди,
од свитања до у вече.

О вину се, вековима,
испредају многе приче,
уз њега се људи друже,
и радо се песма кличе.

Да је вино лековито,
никад` није било спорно,
ништа душу не окрепи,
ко то пиће чудотворно.

Виногради благородни,
и њихова поља сува,
напитак нам Божји дају,
док их свети Трифун чува.

Аутор: Љубиша Војиновић – МАЈСТОРОВСКИ

Ако вино пијеш као лијек, сачуваћеш своје достојанство.
Народна пословица

Сремски Карловци, 14. фебруар 2018 лета Господњег

Bogojavljanska

Bogojavljanska

U jedan zalazak sunca
želim da se vratim
pobrišem godine izmedju
sada i tada

Da obecanja sebi datog
setim se
da gledaću uvek napred
da i noću može da svanjiva
da bez ljubavi
život ne biva

Da davno zaboravljeno
ostrvo oživi
nadama mojim nahranjeno
slutnjama i tugama nekim
korenje da satrem

Hoću da sa željama mojim
i želje tvoje rastu
I nemoguće postanu
da nema tako velikog
svemira u koji mogu
da stanu

Želim da suton jedan davni
u budućnost pošaljem
da tamo te sačeka
makar te čekao
I cela dva veka

Vreme mi više nije merilo
jer umrlo se više puta
I više puta oživelo
kroz sutone mnoge
nikad dosanjane
kroz čekanja razna
nedočekana

Mladim ljubavima
sudjena
htenjima velikim
sludjena
želim život sav
u poslednje čekanje
da sažmem
na dlanu jednom
nadom pokrivena
mirno da zaspim.

Svetlana Tadić

Putevi

Put do Čatrnjetine…
Strahovi i sjećanja iz djetninjstva, ne tamo, ne nipošto, to je opasna voda, ne nadnosi se…i tako.

Čatrnjetina koja se nalazila neki metar dva od puta kojim se išlo na Bratogošt, našu divnu planinu, na naša imanjca, doline i dolje u vrtačama, razbacane tamo amo kao rupe u švajcarskom siru, sa kozjim stazama do svake od njih.

Stazama kojima su konji jedva u proljeće nosili teške vreće đubreta, ili u jesen još teže vreće krtole a ljeti ogromne bale sijena, preteške tovare drva, na znojem natopljenim drvenim samarima..Potkovani gvozdenim pločama ispod kojih su sijevale iskre pri udaru o kamen…jer svi putevi i puteljci bijahu nam kameniti i neravni isklesani kopitom, uglačani opankom izlokani vodom…

Čatrnjetinu su pradjedovi napravili tako što su glinom začepili pukotine u prirodnoj jami dubokoj pet-šest metara. Za strop im je poslužio lafet od austrougarskog topa, koji se idealno uklopio u otvor jame, na lafet su dijelom navalili teške kamene ploče…vješto su iskoristili nagib padine iznad jame za splov za kišnicu…i pored svega toga nije držala, jedva metar dva vode.

Voda nije bila za piće osim za stoku jer je bila prepuna trulog lišća…Ipak, kao dječacima od desetak, dvanaest  godina bilo nam je dozvoljeno da ljeti svaki dan nasipamo limeni škip, banju, i zarđalu polovinu od bačve, da bi pio aivan kad se vraća sa paše…čak nam je i ta banja služila kao dobar bazen, ponekad ljeti, da se pokvasimo ispljuskamo, igramo, osvježimo, iako se voda štedjela za živo…

Danas prošetah zaraslim stazama, kamenitim stazama ranog djetinjstva sjećajući se mnogih dječijih radosti, a i strahova iz tog oskudnog, materijalno siromašnog, ali beskrajno razigranog i veselog, srećnog djetinjstva…

Stazama iz nekog drugog vremena, koje sve više zarastaju u draču, šipražje i mahovinu, stazama kojima se više niko ne kreće i za koju desetinu godina postaće nevidljive, nevidljive u vremenu i prostoru, kao i sve, već prođene staze…

Šetajući mimoiđoh i susretoh mnoga draga, stara lica, koja su u tim kršima, u znoju svog lica, gradili budućnost za svoju djecu. Životom izbrazdana, a vesela i zračna lica… koja odavno plove u drugim dimenzijama…

Mir

Mir
Neka besni i nek ludi
Ovaj svet uzaludni
Ti u duši mirnoj spavaš
Srcu drhtaj produžavaš
Nek oluje sve poruše
Ognjište si jedne duše
Tinjaš nežno neizbežno
Ti led topiš
Muku hladiš
Neka puca nek se ruši
Miran budi i pevuši
Osmeh sjajan poigrava
Duša jedna mirno spava
Pokrivka je ona tvoja
Miris dunje tu se širi
Da te čuva i umiri
Neka besni i nek ludi
Ovaj svet uzaludni.

Kojom gorom

Kojom gorom

Kojim putem
Kojom stazom
I bogazom
Koji oblak kišu nosi
Koja voda požar gasi
Eh živote, drug mi nisi
Otrovaše dušu misli
Otima se
I batrga
Svaka noć k’o vek duga
Zora svaka srce rani
Svi su dani odbrojani
Inat gruva
Pute traži
Nema bolji
Nema draži
Život izvor stari pije
Žila vratna jako bije
U šumarku mašte moje
Siluete naše stoje
Ne boji se srce moje
Medj rebrima
Reči škripe
I kroz zene reka gruva
Sve videla
Sve sam čula
Usudih se da verujem
Zaradih da tugujem
Neću pasti ne plaši se
Kroz život se hrabro gazi
Bogu dušu
Tebi želju
Živi, snevaj
Nikad nećeš da razumeš
Nisu ovo tvoje staze
Nikad nećeš ni da umeš
Kojom gorom
Kojom stazom
Zvezdo, sestro
Oj meseče, brate mili,
Vi ste vazda tuda bili
Svedoci ste moga muka
Čuvajte mi
Tajnu staru
I molitvu na oltaru.
Svetlana Tadić

Hajd’ nek vam bude

Hajd’ nek vam bude!

Sve je za ljude.
Samo, malo mnogo ja imam godina da biste me ubedili da je crno belo,
I da je tužno veselo.
Da su vam osmesi iskreni
Dok vam gledam dušu kako ciči i pišti.
I manite me sa tim pričama o sreći, dok se sanja o svili i kadifi.
Svi male kućice na kraju sveta sanjanju a dvore mermerom i zlatom optočavaju.
I niko zavidan nije.
I nikom ništa osim sunca i parčeta hleba ne treba.
Zavera me vaša iza svakog ugla vreba.

Hajd’ nek vam bude!
Svrstani smo svi u ljude.
I po načinu kako pevamo
Bistri će um, razumni, znati šta pričamo a šta snevamo.
Sve se neke užvišene ljubavi radjaju, a ljudi se kao zveri glodju i svadjaju.

Hajd’ nek vam bude !
Da ne razumem se ja ni u život ni u ljude.
Valjda je to zato što kad zaboli ja vrisnem, bol kroz glas, kroz suzu pustim.
Kad se smejem zagrcem se i ne znam da stanem, bila u kući, na ulici ili kafani.

Hajd’ nek vam bude
Ali ja i dalje smradove necu računati u ljude.
Nema te sile, tog opravdanja, da me ubedi da zlotvoru je krivica manja. Da nije hteo, da nije znao, da mu je žao.

Hajd’ nek vam bude!
Svet je i tako skrojen da kako drugi hoce tako i bude.Ali taj svet koga ljudi kroje ima samo dve siromašne boje.
Kad se pomešaju i smute zivot siv bude.
To nije život za ljude, vec za poslušnike i uplasene ptice u kavezu rodjene, koje i kad bi leteti mogle padaju ničice.

Hajd’ nek vam bude!
Ali meni biti neće, ja se nikad ne mogu odreci srece. Jer kućicu na kraju sveta imam, svilu i kadifu ne poznajem, ne grabim i ne zavidim.Zbog želja, prokletih vaših, ja se često postidim.

Hajd’ nek vam bude!
Aplauz od mene imate za farsu vašu, najstrašniju moru moju današnju.
Hajd’ nek vam bude!
Kad prigusti poželećete i vi medju ljude, obične i male, one koje sad držite za budale.
Svetlana Tadić