DOBRO SAM JA – Slobodan Jevremović

Dobro sam ja
dok oko mene mobilni mladi
poruke vrte, smeju se, sede,
bus ljulja prepun, a stare ne glede,
vozači novi iz rezerve neke,
pa voze krompire, džakove, robu,
brze i koče nestašno, naglo,
i njima je toplo a nama je zima,
al’ veze nema kol’ko nas ima,
u hladnom busu, dobro obučen,
dobro sam ja.

Hoću da ne vidim, al’ gledati moram,
baka pretura prazan novčanik,
dal’ jabuku kupit’ il’ možda dve,
penzije ukrali u mnogo delova
i njoj i meni i svima nama
i vraćaju posle godina prevare
sasvim k’o priča o veri i neveri,
a ja sam ipak,
u ludnici ovoj,
dobro sam ja.

Nema dobrote onakve nekada,
zli više su ljudi, pa loše vlada,
nema uopšte pravih ljubavi,
niko da pomogne, da te izbavi,
od stalnih kiša da sunce svane
i tako skloni nevolje tamne,
a ipak, u svemu, u svakom problemu,
dobro sam ja.

Naravno štedim i naravno čekam
onaj naš sladoled dve džambo kugle,
i osmehe naše, i dodire naše,
sva prijateljstva i ljubavi mile,
i tvoje reči, kraljice naše,
to samo čekam, tebe da vidim,
najlepša bliska daljino moja,
i nikog više sem tebe ne vidim,
a tebe dok čekam,
voljena moja,
dobro sam ja.

(Bgd, 16.nov.2019)

POVRATAK PROLEĆA – Slobodan Jevremović

Iz zabranjenog života
u četiri zida
teturaju pijanstva
sa slikama uvala
palih snova dečaka
i kombija u jami
na Kosančić Vencu
i kombija na putu
Obrenovac – Skela.
Silom su uzeli snove proleća,
silnici ukrali proleće cvetno
od onog koji ne poseduje
i naravno nema.

A on,
sasvim antiprotivan,
zatočenik dvorca stalog vremena,
učesnik slika rušenih silnika,
borac za pravdu od dečačkih dana,
“Trst je naš” protiv Engleske,
nosilac kanti za djubre
za belgijsko uredno dvorište
kao “nagrade” za ubistvo,
za smrt Patrisa Lumumbe,
on, protiv ratova,
borac za pravdu, protiv neprava,
svedok Studentskog pokreta
letnje šezdesetosme,
prepun suzavca odavno;
sa šetnjama stalno
i protiv njega, dugo i uporno,
u ime svih osmih martova,
i tragedija i posrnuća
i bola i nesreća,
on veruje i dalje zna,
ovako zatočen i antiprotivan,
da opet stiže proleće cvetno.

Svejedno kada, posle proleća,
il’ posle leta, nada i snova,
stiže proleće puno života,
opet, k’o nekad,
on zna.

(Darko, Bgd, 08.apr.2020)

OPET SVIĆE PROLEĆE – Slobodan Jevremović

Sa vrha kradenog najdivnog tornja,
onog od svih naših ljudskih imanja,
lažljivi silnici zmijskoga lika
viču i prete i otrov sipaju
na zatočenike nepravo krive,
a ulaz im prozorska okna stanova
umesto vrata što nam prikovana.

Od blagih i dobrih ljutite stvaraju,
zatočenike još jače stišću,
reč su uzeli, ukrali pšenicu,
i sve hoće natrag, sve vode dole,
ad im je želja, ne izbavljenje,
i ulice puste i pusti dani,
crnje još noći, njima na radost;
uz silu silnici slobodu guše,
mostove ruše, ustave buše,
pa poplavom prete i mladom i starom.

E, neće moći, jer istinu imam,
meni nećete mostove krasti,
granične oznake napamet znam,
a povratna karta samo što nije,
jer proleće ovo njoj moram da dam.

Za milu moju mi putevi stoje,
iz čet’ri zida u radost što znam,
uskoro, opet, isto k’o nekad,
na put iz mraka ja slobodan hodam.

Slobodan Slobodan, i opet hodam.

(Bgd, 10. apr. 2020.)

OSTRVO MIRA U OPŠTOJ LUDNICI – Slobodan Jevremović

Najpre su srušili moje visine,
kulu lepote one, sasvim na vrhu brda,
da ne vidim bliske daljine naše,
da postanem rob i poput maškare, lude,
besciljno lutam i čekam da nečekam,
da milost nam daju i osvetle pute
one što vode tebi u lepote naše;
čekam da nečekam više, veoma se nadam
da zla ovog ne bude ni večno da traje,
da sreću opet, ponovo, napokon,
nama radosno daje.

I svašta smislili dalje ovoj napaćenoj duši,
sve zatvore svuda okolo srećom napunili
a zlo, pakost, mržnju, u javu pustili,
pa se nasladjuju kako to robovi ćute
i trpe u beznadju, tumaraju u boli
ulicama novim koje su naše nekada bile.

A ja sam pobeg’o u ravne okolne,
i tamo gradim najvišu kulu,
na najvišem bregu ravne ravnice,
tebe da vidim ponovo blisku,
da budemo sasvim i tamo i ovde,
da daljine nemaju nikakvog smisla
za neke voljene i neke sa srcem
i neke van zlobe i jada i roblja,
sa tobom mila čarobnice moja,
sa tobom uvek i kao i nekada,
miran i srećan,
sa tobom ja.

I šta više hoće od tebe i mene,
dosta su prepreka već postavili,
neljudi bez lica i glasa bez govora,
granice brane kao od Tatara
i ne haju za ljubav, o njoj i ne znaju,
ružnoće i gluposti javno postavili;
ali smo nadalje pametni i naši,
za dobro znamo, za ljubav znamo,
i nikom te sreće naše ne damo.

Neka ruše, bezlični ljudi, umova zlih,
glupaci pravi, ja ipak gradim,
i kulu moju opet da imam,
da tebe gledam i tebe snivam
i čekam sunce u ovom mraku
opet da dodje sjaj u bedaku
kao i uvek, kao i juče,
i svaki put tako,
mila moja.

(Bgd, 21.avg.2020)

JEDNOM ONA ZVEZDA – Slobodan Jevremović

Jednom kad vidiš onu zvezdu,

sa svetlošću prepunoj ljubavi,

oštre jasnoće predivnih sećanja,

nemire tvoje odmah izleči,

i miluje oreol tvoje lepote,

ljubi neljubljeno skriveno tvoje,

i čuva te, pazi da niko ne zgazi

tvoje reči i postojanje,

pa ne ume niko tako da voli

na istini skrivanoj godinama

kad moja si bila, a nisi bila,

e ta baš zvezda, najsvetla zvezda,

sa sklopljenim zracima molbe za tebe,

to sam ja.

 

Pogledaj gore, pošalji milovanja,

moja ljubavi, naših sećanja,

poljubi mene, podari mene,

to sam ja.

                             (Bgd, 30. maj 2017)

MIRISI TREŠNJINOG CVETA – Slobodan Jevremović

Hodam po putu a magla svuda, znao sam pravac, ali po danu, sad tabli nema da pute pokažu, ni ljudi po mraku, nikog da pitam, a možda su zli jer ljudi lažu, i hodam dalje a noge posrću. Magla je pokrila sve zaborave ja sunce čekam, Andjelu dragi, da stignem tamo do mile moje, i … Настави са читањем “MIRISI TREŠNJINOG CVETA – Slobodan Jevremović”

Hodam po putu a magla svuda,
znao sam pravac, ali po danu,
sad tabli nema da pute pokažu,
ni ljudi po mraku, nikog da pitam,
a možda su zli jer ljudi lažu,
i hodam dalje a noge posrću.

Magla je pokrila sve zaborave
ja sunce čekam, Andjelu dragi,
da stignem tamo do mile moje,
i moram da hodam neznanim putem
jer osećam pravac, mirise trave,
i cveta trešnje, i dušu Andjela,
dobrotu Tvoju nebeskih visina.

A tebe molim, Andjelu mili,
pevaj joj mirise trešnjinog cveta
neka joj snovi što lepši budu
i mirisi sete na najlepe dodire,
onih od juče, danas i sutra.

Tvoja dobrota neka je čuva
a ja ću stići do mirisa trešnje,
do mile moje, do druge strane,
do novih saznanja bliskih daljina
i onda da sa njom ja budan sanjam
na krilima paperja i dragih snova,
snova o nama,
snova za nas.

Hvala Ti Andjele dobrotu Tvoju,
i pevaj mi Andjele one mirise
trešnjinog cveta, kako Ti znaš,
i nju mi čuvaj, najmilu moju,
pevaj nam mirise,
pevaj lepote,
samo za nas.

Vrati te mirise
trešnjinog cveta
u dušu moju,
Andjele…

                ~~~ TOŠE PROESKI,
                       1981 – 2007 ~~~

(Darko, Bgd, 12.mart 2019)

KO ĆE DA VRATI NEZNANO PROTEKLE GODINE? – Slobodan Jevremović

Nisam kriv jer nisam znao, godine lutanja sam odbolovao, meseci postali preduge godine, tuge su mnoge radosti smenile, a ti si bila, najdraža moja, neznano sama unutar mog srca, bez ljubavi moje, bez nas sa nama, i godine išle, redjani kalendari, svi dani novi postali stari, a ja sam lutao i nisam znao, nikakvog znanja … Настави са читањем “KO ĆE DA VRATI NEZNANO PROTEKLE GODINE? – Slobodan Jevremović”

Nisam kriv jer nisam znao,
godine lutanja sam odbolovao,
meseci postali preduge godine,
tuge su mnoge radosti smenile,
a ti si bila, najdraža moja,
neznano sama unutar mog srca,
bez ljubavi moje, bez nas sa nama,
i godine išle, redjani kalendari,
svi dani novi postali stari,
a ja sam lutao i nisam znao,
nikakvog znanja nisam imao,
mila moja.

Sada,
kada je sabrano vreme veoma proteklo,
ja minute vraćam svih onih godina,
i trudim se veoma da bude sa nama
sve propušteno, sve nerečeno,
sve obećano, sve ostavljeno,
sve da nam vratim,
sve naše da bude,
jer niko ne može meni
nikada da proba da vrati
sve godine one neznano protekle,
al’ samo to mogu
i samo to hoću,
za nas,
ja.
(Bgd, 15.jan.2019)

OPET ĆU PROĆI – Slobodan Jevremović

Opet ću proći ONIM putem kao i ti onda davno ili možda juče ili uopšte i nisi, moj dragi Andjele ?? Onim putem rastanka sa dobrotom stvarnog i postanka dobrote legende i uspenja visoko, još više tamo gde samo Andjeli žive svoje najlepše časove i čuvaju nas, obične, najobičnije ljude one koji su i pre … Настави са читањем “OPET ĆU PROĆI – Slobodan Jevremović”

Opet ću proći ONIM putem
kao i ti onda
davno
ili možda juče
ili uopšte i nisi,
moj dragi Andjele ??
Onim putem
rastanka sa dobrotom
stvarnog
i postanka dobrote
legende i uspenja
visoko, još više
tamo
gde samo Andjeli žive
svoje najlepše časove
i čuvaju nas, obične,
najobičnije ljude
one
koji su i pre bili
samo tvoji
i samo za tebe,
dragi naš Andjele…

Opet ću proći
ONIM putem,
ali to Ti već znaš…

Ti to već znaš…

Darko, 05.dec2018.

*U divnom sećanju – TOŠE PROESKI*

NISAM JA OVDE – Slobodan Jevremović

Najdraža bliska daljino moja ja nisam stvarno uopšte ovde, tamo sam negde, u tvojoj duši, u osmehu divnom što bole sve ruši, pa pogledaj sebe i vidi me onda, tu sam ja srećan, kod tebe jesam, najmila moja, kod tebe ja. Darko (Bgd,28.dec.2018)

Najdraža bliska daljino moja
ja nisam stvarno uopšte ovde,
tamo sam negde, u tvojoj duši,
u osmehu divnom što bole sve ruši,
pa pogledaj sebe i vidi me onda,
tu sam ja srećan,
kod tebe jesam,
najmila moja,
kod tebe ja.

Darko (Bgd,28.dec.2018)

LOKOTI I KATANCI GORNJEG GRADA – Slobodan Jevremović

Stigao sam preko velikog trga do uskog prolaza, preko puta divne poslastičarnice, tamo gde počinju istorijske stepenice prema Gornjem gradu. Lepota istorije, lepota izgleda, lepota sećanja. A sve je to moje razmišljanje sasvim neočekivano prekinula mila, slatka, divna, plavooka i plavokosa devojčica, ljupko me pitajući: “Čiko, vi hoćete gore?” – “Naravno…” – odgovorio sam i … Настави са читањем “LOKOTI I KATANCI GORNJEG GRADA – Slobodan Jevremović”

Stigao sam preko velikog trga do uskog prolaza, preko puta divne poslastičarnice, tamo gde počinju istorijske stepenice prema Gornjem gradu. Lepota istorije, lepota izgleda, lepota sećanja. A sve je to moje razmišljanje sasvim neočekivano prekinula mila, slatka, divna, plavooka i plavokosa devojčica, ljupko me pitajući: “Čiko, vi hoćete gore?”
– “Naravno…” – odgovorio sam i ne stigavši dalje nastaviti svoju priču… Ona mi je već dala milu, slatku ručicu i povela me uskim stepeništem uzbrdo. A ja nisam verovao, bilo mi je tada tako lako da se penjem tim stepeništem, da osetim njenu snagu, da potpuno razumem njenu pametnu priču o istoriji Gornjeg grada, o proteklim vekovima ratova i mira…

I stigli smo najzad na plato Gornjeg grada, na vidikovac, do ograde sa bezbroj zaključanih ljubavnih osećanja, sadašnjosti i budućnosti. One stalnosti koja nam svima nedostaje.

I baš tada, začudo, njena mala divna ručica pretvorila se u ruku moje drage, u onu odavno poznatu dragu ruku. I okolo, za divno čudo, nigde nikoga. A pored mene – pa nije moguće? Stajala je najpre devojka koju ja odavno znam. Pa je onda stajala moja najlepša dama. Stajala je prošlost, sadašnjost i budućnost, stajala je mala devojčica, prava pametnica, pretvorena u divnu, dobru, pametnu, milu damu, u moju ljubav…

I nisam verovao… Zaključali smo onda naš katanac na slobodnom mestu one jake gvozdene ograde. I pričali o zaboravljenim i vraćenim snovima, o običnim stvarima na neobičan način, o ovom veoma čudnom, divnom dogadjaju.

I vratili smo se natrag nizbrdo na trg. Moja ljubav i ja. A gore, na vidikovcu Gornjeg grada, ostao je naš katanac zaključane ljubavi. Ostala je java koju sam unapred sanjao. Za nas. Samo za nas.

Darko,
(Bgd, 09.11.2018)