Tragovi- Aleksandar Jakšić

Večito strah! Hladni priziv mašte nešto smo imali nešto je bilo lepše pustiti da nestane.   Zagledani u svoje korake koji postaju sve kraći bezbroj istih krugova se stapaju u jedan kao omča oko našeg vrata postavljena od naše ruke.   Tražimo zaklon! Suvo mesto na sred okeana tražimo sami sebe baš tamo gde senke … Настави са читањем “Tragovi- Aleksandar Jakšić”

Večito strah!

Hladni priziv mašte

nešto smo imali

nešto je bilo lepše pustiti da nestane.

 

Zagledani u svoje korake

koji postaju sve kraći

bezbroj istih krugova se stapaju u jedan

kao omča oko našeg vrata

postavljena od naše ruke.

 

Tražimo zaklon!

Suvo mesto na sred okeana

tražimo sami sebe

baš tamo gde senke ne postoje.

 

Slutnja- Aleksandar Jakšić

Kada strasti lome i struje, nemir telom samo se čuje gasi se svaki napor volje da se savlada površnost laka duša u vlasništvu je mraka koji na kraju jedino je izvestan sebe više nisi svestan ali budi hrabar bori se još jače mada dete u tebi plače ipak još uvek može da sanja i voli … Настави са читањем “Slutnja- Aleksandar Jakšić”

Kada strasti lome i struje,

nemir telom samo se čuje

gasi se svaki napor volje

da se savlada površnost laka

duša u vlasništvu je mraka

koji na kraju jedino je izvestan

sebe više nisi svestan

ali budi hrabar bori se još jače

mada dete u tebi plače

ipak još uvek može da sanja i voli

navika život ti kroji

ne dozvoli da vera u srcu ti se ugasi

briga oči ti kvasi

znači da si živ da ipak osećaš

nečem većem od sebe se klanjaš

staklenim koracima put nastavljaš

sve što imaš na jedan broj stavljaš

jer jednina je u svemu

sve sadrži iako je prosta

iza nekih ljudi ništa baš ne osta

za šta možeš da se uhvatiš

ako ikad poželiš da se vratiš

to je opomena i znak što ti treba

ispisan za tebe na krilima neba.

 

 

Tren – Aleksandar Jakšić

  Mirisem zaspale godine slike su postale sve tiše u mojoj glavi i zanos kao vatra mine dok čekam ljubav da se pojavi.     Odluke čekaju kao dosadan gost u mojoj sobi povod drema iza sebe sam spalio svaki most da više nikad povratka mi nema.   Dan se stopio sa mojim snovima ja … Настави са читањем “Tren – Aleksandar Jakšić”

 

Mirisem zaspale godine

slike su postale sve tiše u mojoj glavi

i zanos kao vatra mine

dok čekam ljubav da se pojavi.

 

 

Odluke čekaju kao dosadan gost

u mojoj sobi povod drema

iza sebe sam spalio svaki most

da više nikad povratka mi nema.

 

Dan se stopio sa mojim snovima

ja sam čovek koji sanja javu

pesmu pišem polomljenim slovima

na jastuk kajanja spustio sam glavu.

 

Ne nije to poraz

život je borba za novi dah

dok mesec luta nebeskim morima

osećam od nestajanja strah.