Izraz pokreta – Aleksandar Jakšić

Pisanje je osećaj! Ne poznaje vreme, uvek traži nove reči, povode, u starim licima, slikama prošlosti, koje isplivavaju kroz imena, ljude, navike… Sve što sam razumeo, prezir koji sam slavio, pobede koje su me živog spalile, porazi koju su me nosili sve dalje i dalje, u predele željne neimenovanih junaka, stvarnost koja je kucala pred … Настави са читањем “Izraz pokreta – Aleksandar Jakšić”

Pisanje je osećaj!

Ne poznaje vreme,

uvek traži nove reči, povode,

u starim licima, slikama prošlosti,

koje isplivavaju kroz imena, ljude, navike…

Sve što sam razumeo,

prezir koji sam slavio,

pobede koje su me živog spalile,

porazi koju su me nosili sve dalje i dalje,

u predele željne neimenovanih junaka,

stvarnost koja je kucala pred mojim jutrima

hrabrost da se zagrli magla

i otpeva nečujno ćutnja koja nosi pobedu,

pisanje kao izlaz

vrata u nikad prihvaćenu šansu

bez rokova, vremena, osećaja,

čistilište sopstvene umnosti,

gde se boje oslikavaju u zvuke

i sva želja staje u jedan glas

nečujan da izmami eho

u tuđim mislima, suzama, nadanjima

kao otisak prvog sloga

odbijen od večnosti.

Dodir istine – Aleksandar Jakšić

Otvaram oči! Prva misao kao oblak pun želje i nade, pred tuđim satima hromog kretanja ni mrtav da ne osećam, ni živ da se pokrenem niti motivisan da se prilagodim ništavilu umotanom u ukrasni papir poklon kao nagrada za preživljavanje gaženje po pepelu izgorelih imena i prezimena… nekih stranih ljudi koji imaju isti pasoš, govore … Настави са читањем “Dodir istine – Aleksandar Jakšić”

Otvaram oči!

Prva misao kao oblak pun želje i nade,

pred tuđim satima hromog kretanja

ni mrtav da ne osećam,

ni živ da se pokrenem

niti motivisan da se prilagodim

ništavilu umotanom u ukrasni papir

poklon kao nagrada za preživljavanje

gaženje po pepelu izgorelih imena i prezimena…

nekih stranih ljudi

koji imaju isti pasoš, govore istim jezikom

ali ipak nerazumljivim

za hvalisavce, očiju boje krvi,

ukočenih pokreta

negde kao predlog za nestajanje

nekud, nekad, nešto, nikud…

sve reči što se nazivaju jeres.

Zlobna prilika da se obuhvati svest

na dlanovima koji skupljaju suze

iz dubine nekud, nekad, nečim

ničim ugrađenim prostorom mira,

traganje, traženje, tihovanje, tumaranje

ka, kuda, kroz poimanje istine

želja za istinom

opasnija od mudrosti

teža od praštanja

ostaje nepoželjna istina.

Проживљавање – Александар Јакшић

Дани кад тражим себе, време које крије разлоге за чекање, искривљено схватање трагова, у погледу који ме прати. Припадање под туђим заставама слободе као бежање од избора да икад кажем да! Велики путеви траже мале кораке на раскрсници оног што заувек губим милион судбина скупљени у једну кап, повод, здравица, ноћ… једини разлог да се … Настави са читањем “Проживљавање – Александар Јакшић”

Дани кад тражим себе,

време које крије разлоге за чекање,

искривљено схватање трагова,

у погледу који ме прати.

Припадање под туђим заставама слободе

као бежање од избора да икад кажем да!

Велики путеви траже мале кораке

на раскрсници оног што заувек губим

милион судбина скупљени у једну кап,

повод, здравица, ноћ…

једини разлог да се прихвати истина

у жвакању, испијању, халапљивом дисању,

понављању….

свега проживљеног изнова.

 

 

Искушавање времена – Александар Јакшић

Траг у ноћи, изгубљено време у речима, плакање над изборима остављени да ламентирају над мном, чекање да сачекам осећај… као твој поглед осећај да грешим, да нестајем… није лако сада избор да се прихвати савршено дело, начин који ме враћа у живот који желим избор да будем спашен осећај да знам да сам победио без … Настави са читањем “Искушавање времена – Александар Јакшић”

Траг у ноћи,

изгубљено време у речима,

плакање над изборима

остављени да ламентирају над мном,

чекање да сачекам осећај…

као твој поглед

осећај да грешим, да нестајем…

није лако сада

избор да се прихвати савршено дело, начин

који ме враћа у живот који желим

избор да будем спашен

осећај да знам да сам победио

без ниских удараца, имитирања, мимике, лажи…

осећај као сам отисак моје душе,

у годинама које долазе.

 

Izgovor – Aleksandar Jakšić

Dani kad sam tražio noći kad sam molio sati kad sam se budio iz očaja želja koja je mirisala na vino i masline pažnja je dogorevala pod odbačenim osećajima spojene reči, drhtaji, suze, strah… strah me je gušio da je prekasno izgubljeno pravo da postanem čovek neko pronađen u novom vremenu neko oslobođen izgovora zasigurno! … Настави са читањем “Izgovor – Aleksandar Jakšić”

Dani kad sam tražio

noći kad sam molio

sati kad sam se budio iz očaja

želja koja je mirisala na vino i masline

pažnja je dogorevala pod odbačenim osećajima

spojene reči, drhtaji, suze, strah…

strah me je gušio da je prekasno

izgubljeno pravo da postanem čovek

neko pronađen u novom vremenu

neko oslobođen izgovora

zasigurno!

samo bez izgovora…

šaptao sam svom srcu slovo po slovo.

 

Kapljice noći – Aleksandar Jakšić

Jedna noć… uz miris mora i pod senkama tuđeg smeha lepota ovog mesta koja se udvarala vešto i postajala samo moja zauvek negde na dnu srca koje je zjapilo prazninom… spazih nečije lice, nečije usne, oči i reči strane, opojne i drage koje su čekale baš mene na baš ovom mestu, pod ovim zvezdama gde … Настави са читањем “Kapljice noći – Aleksandar Jakšić”

Jedna noć…

uz miris mora

i pod senkama tuđeg smeha

lepota ovog mesta koja se udvarala vešto

i postajala samo moja zauvek

negde na dnu srca

koje je zjapilo prazninom…

spazih nečije lice,

nečije usne, oči

i reči strane, opojne i drage

koje su čekale baš mene

na baš ovom mestu, pod ovim zvezdama

gde su obale uvek iznova

zapljuskivale moje stihove

jutra kao senka večnosti

a večeri budile strast ka životu

uz čašu vina

uz miris maslina

stajao sam naslonjen na svom bolu

ka nečem slobodnom i umiljatom

i govorio sam ti da je život predivan

i slušala si me očima naviknutim svemu

što moje nikad nisu mogle da sanjaju

daleka zima, koja se nikad ne može istopiti iz tvog srca

zavejala me je zauvek

da više nikad ne nađem put nazad,

put u svoju bol.

 

 

Od niotkuda ka ničemu – Aleksandar Jakšić

Moje strpljenje ne poznaje vreme “prekasno” je skazaljka na satu u mom snu, iz kojeg moram da se budim svaki dan iznova sa istom strepnjom pred samim sobom pred peronima koje sam prespavao putujući od niotkuda ka ničemu nadajući se sopstvenom odrazu u tuđem pogledu koji bi me prepoznao u magli odrastanja kao krug koji … Настави са читањем “Od niotkuda ka ničemu – Aleksandar Jakšić”

Moje strpljenje ne poznaje vreme

“prekasno” je skazaljka na satu u mom snu,

iz kojeg moram da se budim svaki dan iznova

sa istom strepnjom pred samim sobom

pred peronima koje sam prespavao

putujući od niotkuda ka ničemu

nadajući se sopstvenom odrazu u tuđem pogledu

koji bi me prepoznao u magli odrastanja

kao krug koji se zatvara od pitanja koja su izranjala

da ipak mogu da zastanem na čas

bez da osetim strah od kašnjenja

put popločan tuđim strahovima,

koji su ostali da hrabre sve nas posle njih.

 

….. Аleksandar Jakšić

Како да опишем тишину између буђења светлости која се ломила са сенком таме у недогледу твог погледа… лежао сам непомично испод речи постеља од снова, исткана за ово вече откинуто од великог парчета изгорелих година.    

Како да опишем тишину

између буђења светлости

која се ломила са сенком таме

у недогледу твог погледа…

лежао сам непомично испод речи

постеља од снова, исткана за ово вече

откинуто од великог парчета изгорелих година.

 

 

Прашина ноћи – Александар Јакшић

Ноћи будне моја једина стража окретао сам стране света око пробуђеног ега негде ми је надање заспало позвао сам се на реч! Једино што знам је слог који у души спава, срећа је слобода за све који умом царују човек на месечини рецитује Јесењина усред раскршћа времена он је усамљен свим сјајем око себе он … Настави са читањем “Прашина ноћи – Александар Јакшић”

Ноћи будне моја једина стража

окретао сам стране света око пробуђеног ега

негде ми је надање заспало

позвао сам се на реч!

Једино што знам је слог који у души спава,

срећа је слобода за све који умом царују

човек на месечини рецитује Јесењина

усред раскршћа времена

он је усамљен свим сјајем око себе

он је већи од свих таштих похвала

опори венци срдачности које људске руке плету

не могу да замене душу која сања,

чежњу која бдије уместо сна,

док звездана прашина се уврће у облике

оцртава слово испред сопствене пуноће битисања

поглед допире до ивице сећања

док разуме се бори са простором око себе

живот се наставља потајно изнова,

у невиности нота.

 

 

Aleksandar Jakšić

Pisanje kao jedini izlaz kao porok koji nikad ne spava nezajažljiva glad! Zaljubljen u sam život suviše bogat da se ikad potroši suviše misteriozan da se ikad opiše pomoću par uzdaha, zbirom slova koje smo mucajući naučili mlatarajući rukama prve rečenice naše dečije svesti utisak oslobođen svakog stida bez straha da zavirimo u predeo mašte … Настави са читањем “Aleksandar Jakšić”

Pisanje kao jedini izlaz

kao porok koji nikad ne spava

nezajažljiva glad!

Zaljubljen u sam život

suviše bogat da se ikad potroši

suviše misteriozan da se ikad opiše

pomoću par uzdaha,

zbirom slova koje smo mucajući naučili

mlatarajući rukama

prve rečenice naše dečije svesti

utisak oslobođen svakog stida

bez straha da zavirimo u predeo mašte

koji smo sami stvorili

od slova našeg imena

toplog mleka, rumenog obraza

nevinog poljubca, majčinog glasa

tišine mraka,

u jedino iskrenom svetu koji smo poznavali.