Pisanje je osećaj!
Ne poznaje vreme,
uvek traži nove reči, povode,
u starim licima, slikama prošlosti,
koje isplivavaju kroz imena, ljude, navike…
Sve što sam razumeo,
prezir koji sam slavio,
pobede koje su me živog spalile,
porazi koju su me nosili sve dalje i dalje,
u predele željne neimenovanih junaka,
stvarnost koja je kucala pred mojim jutrima
hrabrost da se zagrli magla
i otpeva nečujno ćutnja koja nosi pobedu,
pisanje kao izlaz
vrata u nikad prihvaćenu šansu
bez rokova, vremena, osećaja,
čistilište sopstvene umnosti,
gde se boje oslikavaju u zvuke
i sva želja staje u jedan glas
nečujan da izmami eho
u tuđim mislima, suzama, nadanjima
kao otisak prvog sloga
odbijen od večnosti.