Svanuo si Vidovdane
svanuo si al’ obasjan Suncem nisi
ti osvićeš i dolaziš al’ ništa ne donosiš
na sve četri strane sveta gledaš
a šta vidiš, koga prosvetljuješ
kome ime svetlom obasjavaš
a kome li si tamom zaklonio lice
Svanuo si Vidovdane
Ti osvanu al’ Suncem ne ogreja
u gori se Sunašce sakrilo
u gori kraj potoka bistra
od stida ne izlazi nit’ govori nit’ romori
svetlom svetle izdajice
svetlom svetle braća roda nevernoga
roda od krvi prokleta od božura ukleta
Svanuo si Vidovdane
al’ vida nam ne daješ
kome svićeš kome se okrećeš
božur nije iznikao nit’ je neven
cvet svoj otvorio
nit’ je zorom sunce ogrejalo
Majci Zemlji suze da osuši
da se vide tragovi bez pravde
da se skinu lovori bez časti
pa da Sunce iz gore izađe
da se božur svetlom okrepi
i korenom iznikne u bokore
u bokore bele i crvene
Majka cvetu da se obraduje
suze svoje rosom bistrom da zameni
rosom bistrom i istinom čistom
Svanuo si Vidovdane
al’ neveni ne otvoriše cveta
skupili su lati kao krunu Lazerevu
čekaju iz gore Sunašce da izađe
da izađe delo na videlo
pa da krunu u cvet raširi
pa po cvetu kap istine prospe
da se nikad više Mati ne zaplače
da se Sunce u gori ne sakriva
ni rod rođeni na brata da udara
Svanuo si i opet ćeš osvanuti
beli danku u mračnom oblaku
de kad svaneš ti Sunce povedi
neka slavi Nebo i Lazar se osmehne
neka božur mirom zamiriše
neka počne neko bolje sutra
baš ovoga Vidovdanskog jutra.