Rasteruješ mi san

 

…jedna ovca, dve ovce, tri ovce,

ti…

rezignirano okretanje jastuka,

jedna ovca…

ti…

tražim prekidač za lampu…

ti…

tražim cigarete…

ti…

mrštim se, ustajem, kuvam čaj…

ti…

druga cigareta…

ti…

mrzovoljan pogled na jastuk…

ti…

hajde da se nagodimo,

pusti da izbrojim stado

pa ako ga ne izgubim u snu

i krenem ispočetka da

brojim ovce,

pojavi se između,

može ?

ne, ne sad

pusti da brojim…

jedna ovca, dve ovce…

nisi fer !

ličiš na vuka, svake noći

čitavo stado mi pobegne

odnoseći snove najlepše

pod tuđe neke jastuke.

…jedna ovca, dve ovce, tri ovce,

ti…

odustajem, budi tu,

pričaćemo do jutra

ja se ne plašim vuka

Mrtva žena

Imala je osmjeh skriven iza vjeđa
oči uprte u neke daljine samo njoj znane,
nosila je sjetu u očima,
čudne iskre koje se nisu slagale
ni s obrisima sreće ni s nijansama bola.
 
Ne pamtim joj ime,
samo siluetu graciozne gazele
i usne na kojima je vječno titralo – neizrečeno,
ni odgovor ni pitanje, ni riječi ni smješak
meni je na zagonetku ličilo.
 
Za mnoge čudna, za rijetke jednostavna
bješe jedna od onih žena
što jednom zavole, zavole i ne prebole,
znao sam, voljela je nekoga,
ime mu nije nikad pominjala.
 
Pričali su mi, sve je izgubila,
sahranjivala je i najrođenije i sjećanja
na raznim mjestima, nepoznatim humkama,
dugo bi u tišini stajala, s vjetrom u kosi
jedino je razgovarala, noseći kiše u očima.
 
Zadnje što sam o njoj čuo
bilo je da je – umrla,
žena, čijeg se imena ne sjećam,
rekoše, sve je niti presjekla
samu sebe, sve svoje korake, u nepoznato sahranila.
 
Tražio sam je, nju, ženu što se s vjetrovima druži,
pitao prolaznike i znance stare joj,
htio sam još jednom da vidim
sve nijanse godišnjih doba u očima dalekim,
htio sam, jednu ružu da joj na pragu ostavim.
  Настави са читањем “Mrtva žena”

Ćuti sa mnom

Ćuti sa mnom.
Ćuti kao što ćuti noć,
ćuti kao što ćute zvijezde
i svi oni dani što
kraj nas ćuteći prolaze.
Ćuti kao što ćuti Sunce
i ruža što lagano vene
u ranu jesen.

I pogledaj me.
Pogledaj kao što se
ikona gleda
kao što se gledaju
Nebo i Zemlja.

I…samo se nasmješi…
…pogledom…

Nasmješi se toplim
bojama jesenjih slikara
i pogledom mi reci
sve što bi htio,
bez izlizanih fraza
i tmustih riječi,
bez dodira
bez nevještih pokreta.

A tu, negdje na pola,
gdje nam se pogledi
u tišini sretnu,
u tom osmjehu beskraja,
nestaće sve…
Sve praznine, bezdani
sva vrata pakla će
da se zatvore,
tu, u tom jednom osmjehu
gdje se oči sretnu
gdje se svemir ukršta,
tu nestaće tame,
sjete i bola
i stajaće beskraj
obasjan sjajem nepresušne istine.

Da, baš tu, negdje na pola
gdje se spajaju osmjesi
Vjere, Nade i Ljubavi.

Ćutljive zore

 

…i naiđu tako
neki dani beskrajno tihi
usamljeni u vrevi života
u kojoj riječi zamiru
bez značenja i tona
bez i jednog smišljenog sloga…

…i zamru u prvoj zvijezdi
na još plavetnom nebu
odnoseći sa sobom trun nadanja
rođenog u već davno prošlom jutru
smirujući krik padajućom tamom
i gubeći se kroz Mliječni put…

..i naiđu tako te ćutljive zore
što sviću sa vjerom u nešto
nešto što osta zapisano u noći
koja već odavno se zove prošla
i koja ponovo neće na prozor doći
ostavljajući za sobom trag nemoći…

..i zamre riječ na usnama nijemim
dok grudi nekakav kamen pritiska
sve se u farsu pajaca pretvara
i komično lice tužnog klovna
jedna suza crna i teška boji
tonove bez teksta i slike bez boja…

Šta sam

 

List na vjetru

nošen u bespuća

smrvljen u prah

iz praha postao

prah ostao.

 

Šta sam

do sitna čestica

lomljiva struna

na harfi šumskih vila

oblak u magli

što se pretvara u kap

koja će pasti

u rijeku života

i otploviti

u ledena sjeverna mora.

 

Šta sam

do stranac iz budućnosti

s likom prošlosti

u udahu i treptaju

ovoga kratkog sada.

 

Šta sam

nego list na vjetru

tamo rođen

tu otkinut

tamo prekinut

prah iz praha

čestica daha.

Dajte mi drugu mene

Dajte mi jednu masku,
novu i drugačiju
onu koja će s mojim licem
s mojim tijelom
kao koža srasti.

Dajte mi jednu drugu mene
iz korijena, ponovo rođenu
ne samo za sad, ne samo po potrebi.

Odglumim i ja često
izaberem neku od maski
iz širokog asortimana
životnog maskembala
ali, preklinjem vas, dajte mi
jednu masku da bude ja
da se ispod nje ne vidi
duša ova sva.

Budem i ja drugi neko,
želeći da me ne prozre niko
iako oči se uvijek
ispod maske vide
kroz njih se ne prolazi olako.

O, dajte mi jednu novu mene
da se ne prepoznam ni sama
dajte mi, kad vas molim,
u sjenku da se pretvorim
da me nema u obrisima
putevima mojih rasustih koraka.

Dajte mi jednu masku
i jedan zaborav.
Настави са читањем “Dajte mi drugu mene”

Ne znaš ti


Ne znaš ti šta mogu ja.
Mogu da ćutim
da zatomim svaku riječ
mogu da odem
i da ti ne kažem zbogom
mogu da kažem
i da te slažem
da sve mi je tako svejedno
i da me nije briga
što sve je tako sivo.

Ne znaš ti,
mogu da ti kažem
da te ni malo ne volim
da isto mi je i
kad si tu i kad odeš
ne znaš ti,
mogu srce u čelik da okujem
sve srušene zidove
u trenu da podignem
da porušim mostove
i nestanem …
nestanem u tvrđavi
zaborava.

Ne, ne znaš ti i zašto bi znao
možda bi iz samilosti ostao
zato je bolje odlazi
vjeruj u ono što kažem
vjeruj i kad ćutim
i kad lažem
jer…ne…ne znaš ti
koliko ja mogu voljeti

voljeti…a ne priznati.

Ti osvanu Vidovdane

 

Svanuo si Vidovdane

svanuo si al’ obasjan Suncem nisi

ti osvićeš i dolaziš al’ ništa ne donosiš

na sve četri strane sveta gledaš

a šta vidiš, koga prosvetljuješ

kome ime svetlom obasjavaš

a kome li si tamom zaklonio lice

 

Svanuo si Vidovdane

Ti osvanu al’ Suncem ne ogreja

u gori se Sunašce sakrilo

u gori kraj potoka bistra

od stida ne izlazi nit’ govori nit’ romori

svetlom svetle izdajice

svetlom svetle braća roda nevernoga

roda od krvi prokleta od božura ukleta

 

Svanuo si Vidovdane

al’ vida nam ne daješ

kome svićeš kome se okrećeš

božur nije iznikao nit’ je neven

cvet svoj otvorio

nit’ je zorom sunce ogrejalo

Majci Zemlji suze da osuši

da se vide tragovi bez pravde

da se skinu lovori bez časti

pa da Sunce iz gore izađe

da se božur svetlom okrepi

i korenom iznikne u bokore

u bokore bele i crvene

Majka cvetu da se obraduje

suze svoje rosom bistrom da zameni

rosom bistrom i istinom čistom

 

Svanuo si Vidovdane

al’ neveni ne otvoriše cveta

skupili su lati kao krunu Lazerevu

čekaju iz gore Sunašce da izađe

da izađe delo na videlo

pa da krunu u cvet raširi

pa po cvetu kap istine prospe

da se nikad više Mati ne zaplače

da se Sunce u gori ne sakriva

ni rod rođeni na brata da udara

 

Svanuo si i opet ćeš osvanuti

beli danku u mračnom oblaku

de kad svaneš ti Sunce povedi

neka slavi Nebo i Lazar se osmehne

neka božur mirom zamiriše

neka počne neko bolje sutra

baš ovoga Vidovdanskog jutra.

Noćni epilog

 

Noćas ne mogu sa sobom

noćas ne znam tko sam

noćas umirem po ko zna koji put

i ne znam kuda idu izgubljeni.

 

Noćas nisam ja, odavno nisam ja

moje ja ostalo je tamo

u gradu ukletih duša

u ulici mrtvih pjesnika.

 

Noćas ne postojim.

 

Noćas sam sen u aleji

rasutih stihova

nedopjevanih rima

nedovršenih knjiga.

 

Noćas ne tražim istinu

noćas sam samo bol

nevidljiv trag mastila

epilog na kraju djela.

 

Noćas ne postojim.