Progon

u karici krletci klepeće korak po hridima hripa plućima dah po gorama razgrće ko jutra gorak pepeo prah u jedan mah   dodolno kiše dišu a sat lelekom ledi pogromno puca prašinom bježi u konjski bat u karici krletci klepeće kuca   kavezom vezuje rasutu kosu Trnovoj Ružici k’o vradžbina dah Feniks svu vatru u … Настави са читањем “Progon”

u karici krletci klepeće korak

po hridima hripa plućima dah

po gorama razgrće ko jutra gorak

pepeo prah u jedan mah

 

dodolno kiše dišu a sat

lelekom ledi pogromno puca

prašinom bježi u konjski bat

u karici krletci klepeće kuca

 

kavezom vezuje rasutu kosu

Trnovoj Ružici k’o vradžbina dah

Feniks svu vatru u pepeo prosu

krilim k’o rukom u jedan mah

 

dodolno kiše dobuju tminom

njih tušta i tma u pećine hrli

s usana riječi zjape tišinom

u mrežama mraka pauk nas grli

Sudbinom lele sudbinom

      I ja pitah rijeku kamen Sudbinom lele sudbinom Zašto nosim rijeku kamen I vijekom i godinom   Kosu zapleh kosu raspleh Sudbinom sestro sudbinom Neokajan glasnuh grijeh I dolom i planinom   Što ga volim te sam kleta Sudbinom lele sudbinom Odavde do nkarj svijeta I lažju i istinom   Kap obali … Настави са читањем “Sudbinom lele sudbinom”

 

 

 

I ja pitah rijeku kamen

Sudbinom lele sudbinom

Zašto nosim rijeku kamen

I vijekom i godinom

 

Kosu zapleh kosu raspleh

Sudbinom sestro sudbinom

Neokajan glasnuh grijeh

I dolom i planinom

 

Što ga volim te sam kleta

Sudbinom lele sudbinom

Odavde do nkarj svijeta

I lažju i istinom

 

Kap obali što me daće

Sudbinom sestro sudbinom

Rijeke neće kamen znaće

Da okaje godinom

 

Dal bol raste kao nada

Sudbinom lele sudbinom

Od tišine jednog pada

Da naraste planinom

 

Da me nađe kraj oltara

Sudbinom sestro sudbinom

Od uzdarja sjene dara

Da me veže prividom

 

Da me voli te sam kleta

Sudbinom lele sudbinom

Da ljubav mu bude sveta

Ne bješe mu molitvom

 

Te mi dade kamen rijeku

Sudbinom sestro sudbinom

I planinu u odjeku

Da mu vratim istinom

 

Zemljom hranih i sahranih

Sudbinom lele sudbinom

Vodom pojih i utopih

Ljubav njemu jedinom

 

 

(Inspirisano makedonskom narodnom pjesmom „Sudbo moja sudbino“)

Istina je ko moga pitanja

Istina je ko moga pitanja Sa riječju odnešenom do stvaranja jutra Sa kosom puštenom niz rubove zore I danom što zna da svaki dan je sutra   Ljepota je ko mog izvornog lika Savršeno oblikovanog u kalupu svjetla Sa bićem svakog dobra sjemenom života Što raste tek kad ljubav ga je rekla   Sa sobom … Настави са читањем “Istina je ko moga pitanja”

Istina je ko moga pitanja

Sa riječju odnešenom do stvaranja jutra

Sa kosom puštenom niz rubove zore

I danom što zna da svaki dan je sutra

 

Ljepota je ko mog izvornog lika

Savršeno oblikovanog u kalupu svjetla

Sa bićem svakog dobra sjemenom života

Što raste tek kad ljubav ga je rekla

 

Sa sobom srasla za drugog stvorena

U Jedno slivena ja sad hoću više

Otisnuta dlanom u eone buduće

Vremenom ovim vječnost me piše

Ne brini

Ne brini Ja idem nekud Sobom skrivena Sa neispisanim listovima papira I olovkama što strpljivo čekaju u mom neiskazu Ko mjerni instrumenti pri operaciji U kojoj pobjeda-poraz čak ni preživljavanje Više ne znače ništa Gdje nema ničeg do puke radosti Nad oblacima u kojima visi tišina Pretvarajući se da je nesazrela kap kiše U opni … Настави са читањем “Ne brini”

Ne brini
Ja idem nekud
Sobom skrivena
Sa neispisanim listovima papira
I olovkama što strpljivo čekaju u mom neiskazu
Ko mjerni instrumenti pri operaciji
U kojoj pobjeda-poraz čak ni preživljavanje
Više ne znače ništa
Gdje nema ničeg do puke radosti
Nad oblacima u kojima visi tišina
Pretvarajući se da je nesazrela kap kiše
U opni što tiho pucketa pred pad
I ne progovara
Dobro sam ne čujem ništa
Jer puna su doba a riječi su prazne
Što do juče je bip žamor
Ukraden sa pijaca
Sada je voćka neiskušana bescijenjem besplatna
Slobodna za usne-govor
Za zube-ujed vječnosti
Za koju svi smo tek jedna kriška značenja
Smislena tek ako je samom sbom progutana
Sjemenom ispljunuta u svemire
Sa nekim drugačijim rastom
U miru ostaj i oslovi me
Kraj puta gdje jedini miljkaz
Ti si sam sa ulaznicom slobode
I predivne i strašne

Miroslava Odalovic

Хронос биљојед

Мјери трен у коме крошња жели да буде Тек зелена свјетлост што жилама коријењем Листом и груменом земље помно премјерава људе Кад усамљен на врху свог клатна Самог себе мисли у потоње сате К’о сликар у празном остављен без платна Слика сопствену дјецу њихове црне кости Да у вјечност с врха ријечи викне „Опрости! “ … Настави са читањем “Хронос биљојед”

Мјери трен у коме крошња жели да буде
Тек зелена свјетлост што жилама коријењем
Листом и груменом земље помно премјерава људе
Кад усамљен на врху свог клатна
Самог себе мисли у потоње сате
К’о сликар у празном остављен без платна
Слика сопствену дјецу њихове црне кости
Да у вјечност с врха ријечи викне „Опрости! “

Miroslava Odalovic

Heraklit Fr.36

(Dušama je smrt da postanu voda, a vodi smrt da postanu zemlja.Pa ipak, od zemlje postaje voda, a od vode duša) Ljudski sati kaplju kao kišne kapi Po krovovima misli kao kišne misli Ljudski sati misle zidovima misli Kišom zid kad slikaju ljudske misli slivaju Zamah prvi drugi sveg plivanja ljudskog Površinom neba u oblake … Настави са читањем “Heraklit Fr.36”

(Dušama je smrt da postanu voda, a vodi smrt da postanu zemlja.Pa ipak, od zemlje postaje voda, a od vode duša)

Ljudski sati kaplju kao kišne kapi
Po krovovima misli kao kišne misli
Ljudski sati misle zidovima misli
Kišom zid kad slikaju ljudske misli slivaju
Zamah prvi drugi sveg plivanja ljudskog
Površinom neba u oblake prolazne
Ljudske misli broje ljudski sati kaplju
Upiće ih zemlja krst drvo da zaliju
Upiće ih korjen krošnje da se otvore
Krošnje glave iznad zemlje ka oblaku sata
Puzavice ruke uz zid pa do krova
Ljudske misli ljudskih kiša
Podno neba ispariće
Duše vlažne bremenite
Podno kiša potonuće
Usred kapi podno sebe
Ljudska duša ostariće

Miroslava Odalovic

Руб памћења

    Гдје станује гдје се множи И гдје ствара смирај Снагом усне гдје прориче Вјечну мијену свега Зов неставарн гдје обложи Паклом поплочано вријеме Гнијездо је рукама а сеоба срцу И руб памћења ©Миролсава Одаловић

 

 

Гдје станује гдје се множи

И гдје ствара смирај

Снагом усне гдје прориче

Вјечну мијену свега

Зов неставарн гдје обложи

Паклом поплочано вријеме

Гнијездо је рукама а сеоба срцу

И руб памћења

©Миролсава Одаловић

Свемир

  За само један корак устукнуо је дан И пред њим Превелик да би био нијем немир И пред њим Прастара да би ћутала тишина И пред њом За просторе преузак сан И пред њим Сувише процвала за буђења тмина И пред њом Бескрајан свемир ©Мирослава Одаловић

 

За само један корак устукнуо је дан

И пред њим

Превелик да би био нијем немир

И пред њим

Прастара да би ћутала тишина

И пред њом

За просторе преузак сан

И пред њим

Сувише процвала за буђења тмина

И пред њом

Бескрајан свемир

©Мирослава Одаловић

Bijele vode tvoje

Bijele vode tvoje što ih tokom tražim Riječju čežnjom Kapljom tugom Sav život za san Kapljom htijenja Lud k’o i ja Sam osviće dan   Bijele vode tvoje što ih tokom tražim Jutra piju Pjenom lome Okom se ne bude Krvlju teku Damarom Izora tvog žude   Bijele vode tvoje što ih tokom tražim Tu … Настави са читањем “Bijele vode tvoje”

Bijele vode tvoje što ih tokom tražim

Riječju čežnjom

Kapljom tugom

Sav život za san

Kapljom htijenja

Lud k’o i ja

Sam osviće dan

 

Bijele vode tvoje što ih tokom tražim

Jutra piju

Pjenom lome

Okom se ne bude

Krvlju teku

Damarom

Izora tvog žude

 

Bijele vode tvoje što ih tokom tražim

Tu u viru što me

Porinutu vide

Niz kožu mi

Bez tvog daha

I bez tebe

Sred mog puta

Vode tvoje idu

 

Da, to pjesnik bilo je

da, to pjesnik bilo je što će reći lud luđi od svega što mu je napisano   neušećereni junak gorka pilula istine što se bez vode guta   da, riječi tijesno bilo je sred tolike mudrosti

da, to pjesnik bilo je

što će reći lud

luđi od svega što mu je napisano

 

neušećereni junak

gorka pilula istine

što se bez vode guta

 

da, riječi tijesno bilo je

sred tolike mudrosti