Počelo je život kao tačka. Slučajno otkrila si da postoji. Pulsirajuća, prisutna, žiži. Kao želja, potreba. Onda je, hranjena nadom i zalivana strepnjom tačkica počela da raste. Želiš joj sve najbolje, da je čuvaš i maziš, izvedeš na pravi put, da poraste, da je vole. Voliš je već, iznenađuješ samu sebe. Onda krene da se … Настави са читањем “(Po)rađanje – Angelina Radulović”
Počelo je život kao tačka. Slučajno otkrila si da postoji. Pulsirajuća, prisutna, žiži. Kao želja, potreba. Onda je, hranjena nadom i zalivana strepnjom tačkica počela da raste. Želiš joj sve najbolje, da je čuvaš i maziš, izvedeš na pravi put, da poraste, da je vole. Voliš je već, iznenađuješ samu sebe.
Onda krene da se meškolji. Kao lahor vetra ili prskanje balona od sapunice. Javlja se, daje do znanja da je tu u tebi, da raste. Unutra je, smestila se udobno.
Kreće da pupi. Oduvek si negde u zakopano u sebi znala da će doći taj dan, da ćeš biti ništa više do stanište za nju, gostoljubiva utroba. Glava ti se puni i prazni besmislenim strahovima, umnžavaju se pitanja: da li ćeš ikada biti dovoljno dobra, da li ikome smeš da kažeš, kako će reagovati ljudi na to što si stvorila. Srećna si do vrištanja i kukala bi na glas…Situacija je vrlo… zajebana.
More te strahovi, roje ti se oko glave najgori mogući raspleti onoga što se raskrupnjava po tebi. Znaš (u stvari sigurna si, nauka još nije potvrdila suprotno) da to nekuda mora izaći iz tebe. Da dok raste, umnožava se i njegova snaga, da crpi tvoje sokove i raste, praktično na tvoj račun.
Prolaze dani, nedelje, nekada lete, a ponekad mukom pratiš minute poterane kazaljkom. Vreme se izobličava. Mučiš se dilemom – da li da upoznam strah ili uživam u blaženom neznanju? Ako ne znam šta me čeka, možda ću otići spremno, kao jagnje pod nož? Znoj ti obliva lice. Naprežeš se da oslušneš. Da li je još tu? Da li će joj biti dobro kad ode od mene? A onda, polako te hvata strah, uranja u pore oznojene hladne kože.
A šta ako bez mene ne može, ako bude osuđena na životarenje, bez dovoljno kiseonika i hrane? Ako se sparuši i uvene? Poput biljke, koju zaboraviš da zaliješ? Da li će preživeti?
Na trenutak, tek moment, mrziš je. Zbog bola koji ti nanosi, strepnje, straha… Zbog toga što opet ne veruješ u sebe … Da li si bolesna, luda, kako možeš da gajiš gnusnost prema nečem što je tvoje meso, što si stvorila? Hej, pa to si ti, tvoje fobije su deo tebe, gajila si ih pažljivo, a tvoja nesigurnost deo tvog, kako bi često tešila sebe, neodoljivog šarma.
Odjednom, ljudi oko tebe nisu bitni, muvaju se okolo, ali… Nema ih, ne razaznaješ izobličene glasove ni grimase kojima kao da daju do znanja – požuri, čekamo je. Odjednom te obuzima vrišteća želja da je zadržiš samo za sebe. Šta ima ko drugi da je gleda, dodiruje, ona je samo tvoja, parče tvoje utrobe umotano u privremeni organ koji je hranio i omogućio joj život.
I onda zapahnuta tom informacijom koja je mesecima u stvari putovala po telu tražeći tvoju svest, zapanjena tim saznanjem više nego svom tom krvlju koja je svedok i krunski dokaz tvog mučenja, shvataš, napokon.
Pa vaša veza se završila čim si joj udahnula život! Sve vreme si prazna mešina, prst kojim je neko drugi šarao po papiru. Oteo se i pisao svoj slatki ples, rastao zajedno s tobom, nadajući se da ima šta da pokaže. Dobro jutro svete. Tu sam. Zrno, tačka, kreacija. Koja je moja svrha, što ste me načinili, pita me pogledom punim nade.
Ne znam. To ne mogu da znam. Možda će se jednog dana samo kasti. Možda.
Ipak, ona će da živi, to je dovoljno, pomisliš. Sad je sve gotovo, izvrnula si svoju utrobu i pokazala je svetu. Rođena je.
Ako uspeš da se izboriš s demonima sujete i priznaš sebi i svetu da od momenta kad se odvoji od tvoje posteljice i udahne, ona je savršeno sposobna da sama živi, raste, zavodi, voli, gubi i osvaja, da je vole ili mrze, biće, ipak, od tebe nešto.