Snivanje- Angelina Radulović

  SNIVANJE   Šta smo mi? Parče paučine preko trnja razapeto vreli talas ne zapljuskuje ni obale ni obrise, rasplinut i prezreo poljubac još nerođen. San usnili omeđen nebom pod krošnjom skriveni u hladu Evine jabuke spoznaje i čežnja i srce nara raspuknuto i zrelo da ti se preda. S kakvim pravom tražiš meku podatnost … Настави са читањем “Snivanje- Angelina Radulović”

 

SNIVANJE

 

Šta smo mi?

Parče paučine preko trnja razapeto
vreli talas
ne zapljuskuje ni obale ni obrise,
rasplinut i prezreo
poljubac još nerođen.

San usnili
omeđen nebom
pod krošnjom skriveni
u hladu Evine jabuke spoznaje
i čežnja
i srce nara
raspuknuto i zrelo
da ti se preda.

S kakvim pravom tražiš
meku podatnost
od mene
od mojih bedara
nebranjenih?

Dovuci kofer prošlosti
pa istresi sve strepnje, strahove
večeri bez avaza
noći bez dodira
sumnje hladnog kreveta
jutrenja meka.

Skini se
Hoću te razgolićenog
samo tako i nikako.
Iz ljušture u ljušturu, kakav je to pad
ako na tvrdi oklop dočekaš se
netaknut.

To što osmehom kupuješ aplauze
gomile namamljenih tužnih
rasplodnih žena
meni ništa ne znači.

To što umilnim kombinacijama slova
činiš čuda opipljivim
meni ništa ne znači.

Ni što vodiš ljubav očima,
preko stola
žvaćući reči prazne
dodirujući kolena drugih
mazeći podatno slike u glavi
dok me skidaš s kraja na kraj sobe
meni ništa me znači.

Što oreš po tuđim međama
a svoju njivu čuvaš u korovu
mene ne privlači.

Poljubi me ako smeš
ti besprekorni šarlatanu
Arlekine
pajacu
udahnuću tvoj miris iz neba
iz kiše
iz prazne čaše na stolu
sa ogledala na kojem si pisao
po dahu slatkorečja.

Uroniću u tvoje prste,
ispod grudnog koša
da vidim šta tu u stvari stanuje
i za koga pleteš mrežu,
u čija bih nedra da skočim.

Izađi iz ilegale
ne preti uludo
ludo,
ne prosipaj šarm na pogrešne dame
ne osipaj bisere k’o dane
što ti prolete kroz prste
i raspu se pepelom
iz ničeg u svašta
što se izroditi može.

Zaklopi te kofere
krcate iluzijama
da u meni želiš čoveka
da sam bolja od nje
da sam podatna i meka.
Patiš što po meni ne putuješ
samo jer sam daleka.

 

Čarolija želje – Angelina Radulović

Pssst! Ćuti! Ne daj da odzvanjanje praznjikavih reči zveketom naruši tek rođenu, savršenu tišinu. Pređi Preko moga tela, mojih uspona i padova. Ćutke. Poljubi mi radosne zenice, što ne mogu da te se nagledaju. Uđi u moje zatomljene odaje, na prstima. Poljubi mi nečujno, pola duše. Zaboravi ključeve, lozinke teške reči, bežanje od sebe. Ureži … Настави са читањем “Čarolija želje – Angelina Radulović”

Pssst! Ćuti!

Ne daj da odzvanjanje

praznjikavih reči

zveketom naruši

tek rođenu,

savršenu tišinu.

Pređi

Preko moga tela,

mojih uspona i padova.

Ćutke.

Poljubi mi radosne zenice,

što ne mogu da te se nagledaju.

Uđi

u moje zatomljene odaje,

na prstima.

Poljubi mi nečujno,

pola duše.

Zaboravi ključeve,

lozinke

teške reči,

bežanje od sebe.

Ureži se

u mene, silno,

manirom ratnika krstaša,

hajduka iz šume,

vojnika na odsustvu,

mornara koji prvi put plovi.

Spusti se kraj mene

i samo ćuti.

Dođi do daha, pa mi šapni

Da li nam je ovo trebalo?

(Po)rađanje – Angelina Radulović

Počelo je život kao tačka. Slučajno otkrila si da postoji. Pulsirajuća, prisutna, žiži. Kao želja, potreba. Onda je, hranjena nadom i zalivana strepnjom tačkica počela da raste. Želiš joj sve najbolje, da je čuvaš i maziš, izvedeš na pravi put, da poraste, da je vole. Voliš je već, iznenađuješ samu sebe. Onda krene da se … Настави са читањем “(Po)rađanje – Angelina Radulović”

Počelo je život kao tačka. Slučajno otkrila si da postoji. Pulsirajuća, prisutna, žiži. Kao želja, potreba. Onda je, hranjena nadom i zalivana strepnjom tačkica počela da raste. Želiš joj sve najbolje, da je čuvaš i maziš, izvedeš na pravi put, da poraste, da je vole. Voliš je već, iznenađuješ samu sebe.
Onda krene da se meškolji. Kao lahor vetra ili prskanje balona od sapunice. Javlja se, daje do znanja da je tu u tebi, da raste. Unutra je, smestila se udobno.

Kreće da pupi. Oduvek si negde u zakopano u sebi znala da će doći taj dan, da ćeš biti ništa više do stanište za nju, gostoljubiva utroba. Glava ti se puni i prazni besmislenim strahovima, umnžavaju se pitanja: da li ćeš ikada biti dovoljno dobra, da li ikome smeš da kažeš, kako će reagovati ljudi na to što si stvorila. Srećna si do vrištanja i kukala bi na glas…Situacija je vrlo… zajebana.

More te strahovi, roje ti se oko glave najgori mogući raspleti onoga što se raskrupnjava po tebi. Znaš (u stvari sigurna si, nauka još nije potvrdila suprotno) da to nekuda mora izaći iz tebe. Da dok raste, umnožava se i njegova snaga, da crpi tvoje sokove i raste, praktično na tvoj račun.

Prolaze dani, nedelje, nekada lete, a ponekad mukom pratiš minute poterane kazaljkom. Vreme se izobličava. Mučiš se dilemom – da li da upoznam strah ili uživam u blaženom neznanju? Ako ne znam šta me čeka, možda ću otići spremno, kao jagnje pod nož? Znoj ti obliva lice. Naprežeš se da oslušneš. Da li je još tu? Da li će joj biti dobro kad ode od mene? A onda, polako te hvata strah, uranja u pore oznojene hladne kože.

A šta ako bez mene ne može, ako bude osuđena na životarenje, bez dovoljno kiseonika i hrane? Ako se sparuši i uvene? Poput biljke, koju zaboraviš da zaliješ? Da li će preživeti?
Na trenutak, tek moment, mrziš je. Zbog bola koji ti nanosi, strepnje, straha… Zbog toga što opet ne veruješ u sebe … Da li si bolesna, luda, kako možeš da gajiš gnusnost prema nečem što je tvoje meso, što si stvorila? Hej, pa to si ti, tvoje fobije su deo tebe, gajila si ih pažljivo, a tvoja nesigurnost deo tvog, kako bi često tešila sebe, neodoljivog šarma.

Odjednom, ljudi oko tebe nisu bitni, muvaju se okolo, ali… Nema ih, ne razaznaješ izobličene glasove ni grimase kojima kao da daju do znanja – požuri, čekamo je. Odjednom te obuzima vrišteća želja da je zadržiš samo za sebe. Šta ima ko drugi da je gleda, dodiruje, ona je samo tvoja, parče tvoje utrobe umotano u privremeni organ koji je hranio i omogućio joj život.
I onda zapahnuta tom informacijom koja je mesecima u stvari putovala po telu tražeći tvoju svest, zapanjena tim saznanjem više nego svom tom krvlju koja je svedok i krunski dokaz tvog mučenja, shvataš, napokon.

Pa vaša veza se završila čim si joj udahnula život! Sve vreme si prazna mešina, prst kojim je neko drugi šarao po papiru. Oteo se i pisao svoj slatki ples, rastao zajedno s tobom, nadajući se da ima šta da pokaže. Dobro jutro svete. Tu sam. Zrno, tačka, kreacija. Koja je moja svrha, što ste me načinili, pita me pogledom punim nade.

Ne znam. To ne mogu da znam. Možda će se jednog dana samo kasti. Možda.
Ipak, ona će da živi, to je dovoljno, pomisliš. Sad je sve gotovo, izvrnula si svoju utrobu i pokazala je svetu. Rođena je.

Ako uspeš da se izboriš s demonima sujete i priznaš sebi i svetu da od momenta kad se odvoji od tvoje posteljice i udahne, ona je savršeno sposobna da sama živi, raste, zavodi, voli, gubi i osvaja, da je vole ili mrze, biće, ipak, od tebe nešto.

ČEKANJE – Angelina Radulović

ČEKANJE San. Upokojen u mutno jutro, zadojen obrisima jutarnjeg svetla. To je bio jedini život koji je imala. Počinjao je s večeri kad tamne senke krenu da plešu horizontom. Izdužuju lagano siluete postajući merilo za noćni strah. Čekala je srtpljivo.  Svake večeri je čekala da se uz nju neko stisne. Da pogodi pravo dugme. Da … Настави са читањем “ČEKANJE – Angelina Radulović”

AngelinaR

ČEKANJE

San. Upokojen u mutno jutro, zadojen obrisima jutarnjeg svetla. To je bio jedini život koji je imala.

Počinjao je s večeri kad tamne senke krenu da plešu horizontom. Izdužuju lagano siluete postajući merilo za noćni strah.

Čekala je srtpljivo.  Svake večeri je čekala da se uz nju neko stisne. Da pogodi pravo dugme. Da je prožme struja od laganog dodira.

Sagorela bi, dogorela i ugasla svakog jutra. I opet bi, u dokolici čekala da je neko zapali. Da joj se po utrobi razmili hiljadu svitaca, razlije toplota svetla.

Promicali su pored nje razni tipovi. Neki u graji, bahati i bučni, neki u tišini, zagledani u vrhove cipela, pognuti nad sobom. A ona je samo čekala.

Nije bila nalik na druge, koje su u skladu s vremenom želele da ostanu ganc nove, virgo intacta reklo bi se i da samo oholo prete svojim netaknutim sjajem.

Ona je, nasuprot njima patila za dodirom, mekim i preciznim. Da je upotrebe. Da je svaki put iznova prožme čarolija svetla.

I konačno  i ove večeri, dok su senke plesale po izlogu, dočekala ga je.

Sigurni dodir rukom na pravo mesto i ona, sama i posle svih tih silnih noći ocvala „Tifani“ lampa u ulaznom holu hotela „Kontinental“ srećna, dočekala je opet trenutak bleštavila.

(C) Angelina Radulović

Devojka koja nikada nije volela – Angelina Radulović

Nikada nije volela. Nikog od one plejade snažnih, rutavih luku, majmunskih manira i nekontrolisanog krika. Nikog od slatkorečivih, večito pripitih, sa lošom dikcijom, još lošijim zadahom, od onih što su vrhuncem romantike smatrali karanfile i flekavi karirani stoljnak nekog bircuza. Nikog od onih matoraca, precvalih ljubavnika. Ni napupelih bubuljičara, što su recitovali da ne prasnu … Настави са читањем “Devojka koja nikada nije volela – Angelina Radulović”

Linga

Nikada nije volela. Nikog od one plejade snažnih, rutavih luku, majmunskih manira i nekontrolisanog krika. Nikog od slatkorečivih, večito pripitih, sa lošom dikcijom, još lošijim zadahom, od onih što su vrhuncem romantike smatrali karanfile i flekavi karirani stoljnak nekog bircuza. Nikog od onih matoraca, precvalih ljubavnika. Ni napupelih bubuljičara, što su recitovali da ne prasnu prerano. Ni finih, majkinih sinova, i nepopravljivih tuđih muževa što su je pipali bojažljivo, osvrćući se dok stenju nad njom. Ni onih zarobljenih u Edipu što zamišljaju ko zna koju matorku dok se pred njom klanjaju.  A ni onih ulickanih, opeglanih u idejama skupog, prodavaca magle.

Nije čeznula ni za dodirima terorista sa bejbi fejsom, ni olinjalih studenata, koji indeks nosaju kao dokaz navodne pameti.

Začudo nije volela ni one što su besno turirali svojim krvlju zarađenim džipom u njenoj slepoj ulici, obznanjujući dolazak, ni one što su nudili crtu belog, tamu, plastični sjaj i silikonski poljubac. Ni one što su kroz život udarali glavom, pa đonom, bez milosti i uvertire, bez predigre. Oni su bili pajtosi, mučenici, saborci. I ništa više, ni manje.

Zašto onda ona voli baš njega?

Zato što je nasmejan, vedar, dečije iskren i zvonak. Zbog njega nosi u sebi svih ovih sumornih godina ukus dečačkog poljupca.

I zato što je mrtav, ispario, raspada se, kao i njeno svetlo na kraju tunela.  Zato što će sada, kada ga zatrpaju u ovu raku, u njoj završiti i nada da ona, bivša devojka za maštanje, uvela konkubina tuđih srećnih uzdaha, zaslužuje da voli…

(C) Angelina Radulović Linga

METAMORFOZA – Angelina Radulović

METAMORFOZA Kad se pomrače u tebi i poslednje ideje, zapahnut slepim iluzijama tražićeš kompas, utiraćeš put, plakaće ti na ramenu ogrešeni bivši sveci. Tražićeš Boga kog si davno ostavio, ispljuvanog u nekom budžaku, da izdahne, poput svih ljudi. Ostaćeš zapanjen u oblaku saznanja, da nemaš vise prava na drugovanje, sa razbludelim andjelima. Jedina neprolaznost u … Настави са читањем “METAMORFOZA – Angelina Radulović”

Linga

METAMORFOZA

Kad se pomrače u tebi
i poslednje ideje,
zapahnut slepim iluzijama
tražićeš kompas,
utiraćeš put,
plakaće ti na ramenu
ogrešeni bivši sveci.
Tražićeš Boga
kog si davno ostavio,
ispljuvanog u nekom budžaku,
da izdahne, poput svih ljudi.

Ostaćeš zapanjen
u oblaku saznanja,
da nemaš vise prava
na drugovanje,
sa razbludelim andjelima.
Jedina neprolaznost
u tvom životu
je nada koja evo,
naočigled ti umire,
trajanjem iskopanim
iz rastrganih dosanjavanja,
isčekivanje Velikog suda.

Gledaćeš, ti,
povlašćeni grehom,
upiraćeš prstom
na njega ne sluteći
kako si već naučio
da zaboraviš da voliš.
Otima te bagra,
a čovek sveteći se,
postaje nedostojan
da bude Bog.

Umiraćes misleći
da si sam hram,
da sve što dotakneš
postaje nekome svetinja,
nekome grob.
Raspukla se pred tobom
neka istrošena nadanja,
slamka koja zrači spas.

Kad isčeprkaš
u sebi nevine misli,
kad sapereš tvrdnje
da te plaši strah,
naučiš da naričeš
i voliš u isti mah,
naći ceš ga,
jer nije čovek
i jači je
od svakoga od nas.

(C) 2005 – A. R.