DOK IMA NADE – Jelena Đurašković

Svugde unaokolo tama,

A u tami jedna dama boravi sama.

I prija dami da je sama,

Opušta je tama.

Umorni kapci sklapaju joj snene oči.

Gde li će je odvesti snovi ove noći?

A u svanuće pridoći će nove moći.

Dobiće krila, uzleteti i biti ponovo živa.

I biće tako do konačnog pada,

Kada se ugasi i poslednja nada.

Biće i dalje  svanuća,

Biće i dalje tame,

Al’  neće više biti dame.

PESMA SE NE PIŠE NA HLADNO – Jelena Đurašković

Ako odlučiš napisati pesmu,

nemoj da se na pisaljku naljuti papir

što po njemu svašta švrlja i brlja

i besmisleno mu remeti mir.

Pesma, ma o čemu da je,

ne piše se na hladno,

da ne bi zvučala prazno, ogoljelo, jadno.

Ako poželiš da pesnički kažeš nešto,

a da to bude  lepo, misaono , vešto,

izaberi najlepše reči iz njihovog arsenala,

i njihovu nisku u stihove utkaj  tako

da dotaknu čitaoca snažno, vrlo jako.

Duša puna emotivnog žara,

najlepše stihove stvara,

sa mnogo pesničkog dara,

Samo iskrene emocije tvoje

pesmu oboje u najprikladnije boje

i dadu joj raskošno ruho i čaroban dah,

da čitacu izmami uzdah,

da se u tvojim stihovima pronađe

i emociju tvoju prepozna kao svoju.

 

MOJA ŽIVOTNA ARHITEKTURA – Jelena Đurašković

Moja životna arhitektura

Izdržala je mnogo oluja i bura

Ponekad besna,

Ponekad koža bila mi tesna,

Al’ nisam pala,

Nisam se dala.

Bojila sam svoj život vedrim bojama duge,

Vešto zaobilazila opasne pruge,

Birala puteve izvesnosti veće

Kojima se sigurnijim korakom kreće.

Vrline su mi bile vođa puta,

Blagosloven da bude, da se ne odluta,

Da se do cilja lakše stgne,

Bez da se velika prašina digne.

Zidalo se korak po korak, polako

I nije uvek bilo lako.

Al’ mladost lakše nosi breme

i lakše rešava životne probleme.

A kada mladost prođe

I kada starost dođe,

Umor ti kaže:”E sada stani!

Ovo su sada drukčiji dani.

Polako, prikoči, sporije, tiše…

Ko nekad se ne može više.”

Malo se opireš i nećeš da shvatiš,

Al’ zdravije je što pre prihvatiš.

SA VISINE ŠIRI SU VIDICI – Jelena Đurašković

Upitalo prase raspevanu pticu
zašto toliko voli da poleti
i leti i leti i leti…
kad će i onako da sleti
i još joj upozorenje doda
da ko visoko leti nisko pada
i nema čemu da se nada.

Podsmehnu se na to ptica,
pa razmišlja kako da prasetu objasni
zašto voli da se vine u visine
i da peva od miline.

“Prase moje, dok se živi.
treba život  da se  i doživi.
Gledati samo u svoje korito
nije baš uzbudljivo,
ni raskošno, ni maštovito.
Priroda me moja stalno zove
u visine i nove izazove.
A bez leta u beskrajne visine
nema za mene ni miline.
Sa visine se vide:
rijeke, jezera, mora,
doline, brda, planine…
svašta,
i buja mašta.”

Al’ prase i dalje misli
da je sigurnije i bolje
biti uvek dolje,
ne znajuć za raskoš koju visine nude
i radost koju bude.

Ptica dobro zna da ne letjeti nije bolje,
jer uvek si nisko i uvek si dolje.
Prasetu nikad neće biti jasno,
da sa visina širi su vidici.
al’ veoma jasno je ptici.
A kada bi prase imalo njeno saznanje,
pesmom bi zamenilo skičanje i roktanje.

I OVE NOĆI – Jelena Đurašković

Noć ćuti…
Svetlo tvog prozora probija tamu.
Gdje si?
Traže te moje oči,
zove te moje srce
u ovoj letnjoj noći.

Svetlo se gasi…
Poslednjim pogledom opraštam se
od tvog prozora.
Želim ti lepe snove u ovoj noći,
što će besana biti za mene,
k’o i sve druge otkad te sretoh.
Gledat ću opet u tminu,
graditi u mašti ponovo tvoj lik…
Željet ću te srcem svim,
a ti ćeš spavati mirno.

LJUBAV – Jelena Đurašković

Dok mrsiš moje raspletene kose,
miluješ obraze ozarene srećom,
dok mi poklanjaš vrele poljupce svojih usana,
u dubini srca ja osećam ljubav,ljubav žarku
i ja znam da volim te.

Volim tvoje oči tople,drage,
tvoj pogled i tvoje reči.
Kad sanjam, ti si u mom snu,
kad maštam, ti si i tu,
kad želim, tad želim tebe, o tebi, za tebe…
Sve, al’ uvek ti.

Srećna sam kad trčimo zelenim livadama,
kad u senci stabala poljupcima potvrđujemo ljubav.
Srećna sam, kad kažeš
kako srce tvoje kuca sad za mene
jednako snažno k’o moje za tebe.

Moje je srce tvoje,
a tvoje srce moje.
To naša je ljubav.

Ljubav je lepa.
Ljubav je sreća kad volimo.
Ljubav su zagrljaji
i slatki poljupci usana zaljubljenih,
njihove misli,
njihove pesme,
njihovi snovi,
sanjarenje pod mesečinom,
noći u kojima uzaludno tražimo san
napojenog srca slatkom boli,
nemirom i čežnjom…
Ljubav smo i mi kad se volimo.

PESMA DRUGU – Jelena Đurašković

U životu sam dobro znala gde mi je mesto i da mi je džabe želeti kraljičin presto. Ne vredi zidati bez čvrste osnove, gaiti nemoguće želje, negovati puste snove. Raditi treba što nam priliči, na vreme se upitati:”Dokle ovim stići?” U svemu je važan oprez i prava mera. Dobru nas vodi samo takva vera. Racionalnost … Настави са читањем “PESMA DRUGU – Jelena Đurašković”

U životu sam dobro znala gde mi je mesto
i da mi je džabe želeti kraljičin presto.
Ne vredi zidati bez čvrste osnove,
gaiti nemoguće želje, negovati puste snove.
Raditi treba što nam priliči,
na vreme se upitati:”Dokle ovim stići?”
U svemu je važan oprez i prava mera.
Dobru nas vodi samo takva vera.
Racionalnost duha, razum mora da vlada,
inače se razboli i teško strada.

I baš nije trebala sva ova tuga.
Mrežu sam plela samo za druga
i želela da u srcu svome za me pronađeš mesta malo.
Samo toliko, a mnogo mi je stalo.

Nikada nisam poželela tu granicu preći,
nikada baciti kamen na put tvojoj sreći.
Ni sebi, ni tebi, drugu svom, bez dileme
nisam želela stvarati probleme.

Želela sam da put sreće što pre počneš da slediš,
život svoj da uspešno središ.
Želela sam da ti bude sve najbolje,
da uvek budeš vesela lica i dobre volje,
lepršav i lagan k’o leptir u letu
i uvek nasmejan osmehom svojim
najšarmantnijim i najšašavijim na svetu.