Da li znaš?
Pitanje uvek traži odgovor
u jecajima kiše,
kroz noćne sfere
u mulju sopstvene imaginacije
natopljene krvlju, suzama, slikama…
niz ulice koje menjaju nazive
i uvek duže za broj tvojih godina.
Izlaz koji se ogleda u tvoju senku
veran pratioc niz rimu koju proživljuješ
slog po slog
priznanje da iskapiš život u stihovima,
veliko obećanje nevinosti
kao navika koja se pokorava nuždi,
talant koji oživljuje detinjstvo
niz čestitke, vunene čarape, eho majčinog glasa
zadovoljstvo probuđeno u tuđim očima
uštip bezbrižnih medenih sanjarenja,
pod toplom senkom dragih lica
rumenih kao zrele jabuke
ostavljenje za nedeljne poslastice
negde gde više vreme ne postoji
kuda prostor oivičen osmesima
nadživljava svaku bol u duši
koja govori jače od svake reči.