TO NIJE ŽIVOT – Zorica Milatović

19.02.2008 , GRAČANICA Izvor: PRESS KOSOVO DAN POSLE MILATOVIĆI NA UDARU NEZAVISNOSTI JAD I BEDA KOSOVSKIH SRBA… Majka Tanja 2004. doživela nervni slom Kosovo, dan posle. Prvo jutro Tačijeve lažne države. Bezmirisno. Još pijani „svatovi” tulumare magistralom koja iz Prištine vodi u Metohiju. Šenluče oko kuće Milatovića, privijene uz put u Čaglavici. Zapravo, sramotno je … Настави са читањем “TO NIJE ŽIVOT – Zorica Milatović”

No votes yet.
Please wait…

19.02.2008 , GRAČANICA
Izvor: PRESS
KOSOVO DAN POSLE
MILATOVIĆI NA UDARU NEZAVISNOSTI

JAD I BEDA KOSOVSKIH SRBA…

Majka Tanja 2004. doživela nervni slom Kosovo, dan posle. Prvo jutro Tačijeve lažne države. Bezmirisno. Još pijani „svatovi” tulumare magistralom koja iz Prištine vodi u Metohiju. Šenluče oko kuće Milatovića, privijene uz put u Čaglavici. Zapravo, sramotno je nešto što je do juče bilo veterinarska stanica nazivati kućom, ali Milatovići drugu nemaju. Za stoku je davno postala neuslovna, za njih nije…

– Ovde smo, deco moja, od juna 1999, kada su nas iz naše kuće u Ajvaliji proterali Šiptari. S kesom smo došli, sada ni za kesu nemamo… – šapuće baka Goca Milatović (67). Od neprospavane noći, uglavnom. Od ovakvog života. Do jutra su „komšije” ispaljivale rafale preko njihovog krova. Celu su noć mokrili pred njihovim pragom.

– Zastanu pred kućom, opsuju nam sve srpsko, urlaju: „Urime pavresija” (Srećna nezavisnost!), ispucaju šta imaju metaka preko krova i odu. Zaspimo na jedno oko, onako obučeni. Znamo doći će uskoro drugi, i tako celu noć…

Unuka Zorica vrzma se oko baka Gocinih nogu…
– Pusti ih, bako, neka viču, reči ne ubijaju. Dobro je dok samo viču i pucaju uvis…
Mila i tužna desetogodišnjakinja, koja je, za razliku od bake, „lišena tereta” da pamti i srećnije dane. Do pre devet godina imala je pravi dom, oca, pravi krevet, državu… Ništa od toga nije stigla da zapamti. I ne mora da prebira po uspomenama, sve su joj tu nadohvat ruke.

– Majka Tanja je doživela nervni slom 17. marta 2004. kada su ono krenuli na nas i kad su popalili okolne kuće. Dva meseca je bila na lečenju. Od tada se boji da me pusti u selo da se poigram s drugarima iz škole. Bile su mi na prošlom rođendanu tri drugarice, ali više ni one ne dolaze. I njihove se majke boje. Niko mi u stvari više i ne dolazi… Naučila sam da se igram sama. Ponekad, kad može, deda se malo poigra žmurke sa mnom, ali… Ne smem dugo da budem sama pred kućom, boji se majka da me Šiptari ne kidnapuju i prodaju u roblje… – priča Zorica polako i razložno, kao da je bar deset godina starija.

Žalosnije od priče ovog prerano odraslog deteta jeste samo činjenica da sa tako malo godina mora toliko toga da ima na pameti. Što toliko mora da zna.

– Ničemu se ne nadam i baš ništa više ne sanjam. Mnogi su dolazili, obećavali, slikali, ali nikad ništa. Ni pomoć Crvenog krsta ne stiže do nas. Ali, neka, neka, ne idemo mi odavde! I ova supa, i to blato, i to đubre, sve je to naše Kosovo. Ostaćemo ovde – kaže mala Zorica silinom deset porobljenih godina. Veće sile od tog nema. Niti ljudskog opravdanja. Za život nevinog deteta u najstrašnijem izbeglištvu, izbeglištvu u glavi…

Zorica kaže da ima samo jednu razonodu…

Pišem pesme. Pobegnem u njih kada više ne mogu da podnesem pritisak. I mog mačora, kada se umorim od pisanja tužnih, uvek tužnih pesama… Idem sad malo napolje, majko… Do viđenja, novinari. Dođite nam još neki put, molim vas. Da pričamo s nekim. Mi ćemo uvek biti ovde…

Pesme male Zorice Milatović (10 godina)

SELO

U mom selu ljudi
jednu brigu brinu
ko će pre kuću da proda,
sa Kosova da ode.
Ja se na njih ljutim,
eto nije šala,
ja svoje selo nikom ne bih dala.
Zamoliću vršnjake
iz mog rodnog sela
da svi budu protiv svojih roditelja.
Selo se ne prodaje
ni po koju cenu,
treba da ostane novom pokolenju

PRIŠTINA

Odavno u Prištini nisam bila,
sanjam je noćima
hodam ulicama sama,
vetar mi u lice udara.
Hodam ulicama sama,
među nepoznatima.
Sve sami stranci, mafijaši,
kriminalci.
Na zveri liče, prave ubice.
Tragovi krvi od ubijenog
Srbina, izbačenog iz
svog stana.
Neko viče: „Ubijte Srpkinju, eno je šeta ulicom sama”…
Strah me hvata,
bežim bez kraja.
O, velike li želje: hoću li
opet šetati ulicama mog
slobodnog grada.

(C) Zorica Milatović

P.S. Ovaj Prilog poslala je Zorica Brkić Zoca. Citiram *Ljubo, ovo je priča desetogodišnje devojčice sa Kosova, koja se od nesereće što je okružuje brani pisanjem poezije…. Tu su i 2 njene pesme. Ako hoćeš stavi to negde na sajt… Pozdrav, Zoca*

Zoci Hvala na prilogu, Maloj Zorici Milatović da što pre ostvari srećnije detinjstvo, a Vama na uvid njeni sadašnji jadi!

(Прочитано: 37 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 692.055 пута)

Аутор: Ljubodrag

Љубодраг Обрадовић је рођен 17.09.1954. године у Треботину, општина Крушевац. Завршио је Економски факултет у Нишу. Живи у Треботину. Радио је у ТП Крушевац, Пореској управи Србије и Културном центру Крушевац, где је био директор и главни и одговорни уредник ове установе. Сада је члан Управног одбора Удружења песника Србије - ПоезијаСРБ са седиштем у Крушевцу и уредник издавачке делатности и сајта www.poezija.rs . Детаљну биографију прочитајте на: www.poezija.in . . .

Једно мишљење на „TO NIJE ŽIVOT – Zorica Milatović“

  1. No votes yet.
    Please wait...

    Draga Zorice, nisi ni sad sama, nejunačkom vremenu uprkos…prepisujem ti ovo što sam pisao i za pjesmu jedne Nevenke, sličnu i tvojim i mojima i mnogih nas ovdje i po cijelom svijetu rasutih sa strgane niske bisera, kao što i moj sin upravo čeka u Njemačkoj da ti ovo napišem pa da mi pošalje moju sliičicu koju bih
    poslao opet našima za pjesme na forumu Balkan Cafe Australija-živjet će ovaj narod-a jedan veliki pjesnik davno reče : “PESMA NAS JE ODRZALA NJOJZI HVALA”

    pjesma je čudo nad čudima, i otrov i lijek…
    tvoja pjesma me se dojmila koliko i
    stvarnost kada sam poslije šesnaest
    godina vidio razrušene grobove i mojih
    predaka, i u trnje zarastao voćnjak bez
    traga o vikend kućici pored koje sam
    zadnji dan spalio sve knjige kao
    kompromitirajuće dokaze u stanu.
    u kojem je ostao, i nestao, samo Derviš i smrt,
    uspomena iz sada izraketirane kasarne u
    Prizrenu, i rukopis ovih pjesama iz mladosti
    koje sam, uza sve drugo, nosio do sada u glavi,
    a sada ih dijelim s vama i kao lijek, i pišem
    opet neke nove, u mojim godinama Bogom dane, kao
    ova koju želim pokloniti tebi tvome SELU i PRIŠTINI,
    do koje sam išao dva dana pješkePrizren-Dragaš-Pponovo Prizren – Priština-usput noćenje u, sad znam zašto,MALIŠEVU 1971-SVE JE ISTO SAMO NJEGA NEMA
    HIMELSTIR

    Promišlju Gospodnjom kad sam otpao od vođa
    na raskršću života il s njima il s Istinom
    dobih na poklon ikonu Bogorodice s Hristom
    i odnesoh je u kuću na brdu pokraj rijeke
    gdje sam dolazio plakati nad samim sobom
    i spoznao za milost da tamo plačem pred Bogom
    i molio za milost da idem u zemlje daleke.

    U manastir Presvete Bogorodice Himelstir
    u njemačkom selu što znači Nebeska vrata
    Bogorodičin vijenac i nebeska vrata me vode
    i crkva Bogorodice utješila me i ondje
    i saznah za Njene crkve i manastire daleke.

    Saznah tu da i Hilandar u Grčkoj nosi
    Njeno ime
    kojeg sam znao kao manastir Nemanje
    i Save
    i u koji još jedino poželjeh otići
    kad me uskoro protjeraju i odavde
    utješen što gledah crkve i manastire
    Njene na putu prognanog od ovozemaljske
    pravde.
    Dat će Bog i boljih dana,i hvala mu,
    već mi ih je i dao. Tvoj Luka Lune Jović

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_bye.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_good.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_negative.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_scratch.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_wacko.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_yahoo.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_cool.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_heart.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_rose.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_smile.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_whistle3.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_yes.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_cry.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_mail.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_sad.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_unsure.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_wink.gif