Upitalo prase raspevanu pticu
zašto toliko voli da poleti
i leti i leti i leti…
kad će i onako da sleti
i još joj upozorenje doda
da ko visoko leti nisko pada
i nema čemu da se nada.
Podsmehnu se na to ptica,
pa razmišlja kako da prasetu objasni
zašto voli da se vine u visine
i da peva od miline.
“Prase moje, dok se živi.
treba život da se i doživi.
Gledati samo u svoje korito
nije baš uzbudljivo,
ni raskošno, ni maštovito.
Priroda me moja stalno zove
u visine i nove izazove.
A bez leta u beskrajne visine
nema za mene ni miline.
Sa visine se vide:
rijeke, jezera, mora,
doline, brda, planine…
svašta,
i buja mašta.”
Al’ prase i dalje misli
da je sigurnije i bolje
biti uvek dolje,
ne znajuć za raskoš koju visine nude
i radost koju bude.
Ptica dobro zna da ne letjeti nije bolje,
jer uvek si nisko i uvek si dolje.
Prasetu nikad neće biti jasno,
da sa visina širi su vidici.
al’ veoma jasno je ptici.
A kada bi prase imalo njeno saznanje,
pesmom bi zamenilo skičanje i roktanje.